Čičak - ARCTIUM LAPPA L.
Sinonimi: Lappa major Gaert — Arctium majus Bernh — Lappa officinalis Ali. — Lappa vulgaris v. major Neilr.
Narodni nazivi: čičak zeleni — čkalj — gorki lepuh — grki lopuh — grčki lopuh — konjski čičak — lapušina — lepušina — lopuk — repinec — repuh — repušina — ripalj — svijetnjak — veliki čičak — veliki lopuh — veliki ripanj.
Opis biljke: čičak je dvogodišnja biljka s dugim i vretenastim mesnatim korijenom koji je iznutra bjelkaste boje, a izvana sivo-smeđ. U prvoj godini pojavljuju se veliki prizemni listovi s peteljkama i nepravilnog srcolikog oblika. U drugoj godini izraste uspravna razgranjena stabljika visoka 80 do 120 cm, a listovi su na stabljici sve manji idući prema vrhu stabljike. Cvjetne su glavice okrugle i smještene na vrhovima grana. Brojni ovojni listovi cvjetnih glavica završavaju se kukama zbog čega lako prianjaju na odjeću i na dlaku stoke. Cvjetovi su grimizno-crvene do grimizno-ljubičaste boje.
Miris i okus: svježe korijenje miriše neugodno i oštro, a bez mirisa je tek nakon što je potpuno suho. Okus je slatkast i sluzast.
Vrijeme cvatnje: od srpnja do rujna.
Stanište: nalazi se kao vrlo česta biljka uz ograde, puteve, rubove šuma, na neobrađenim zemljištima, uz željezničke pruge, uz nasipe, obale rijeka i drugdje. Čičak voli blizinu ljudskih naselja, tj. dobro gnojeno zemljište i sunčano stanište.
Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se u prvom redu korijen dvogodišnjih biljaka (Radix Bardanae), a raspoznavanje je vrlo lako, jer kod dvogodišnjih biljaka mora već izrasti stabljika. Korijen se sabire u travnju do početka svibnja te u listopadu i studenome. Korijen se iskopa, opere, očisti od sukorijenja i nadzemnih dijelova stabljike pa se zbog lakšeg sušenja razreže po duljini. Suši se na toplom mjestu, a osušeni je korijen na prijelomu spužvast i bjelkaste boje. Po potrebi sabiru se i svježi listovi koji se odmah i kao svježi upotrebljavaju.
Ljekovite i djelotvorne tvari: mnoge tvari koje su uglavnom ljekovite, čine tu biljku jednom od najvrednijih ljekovitih biljaka. Od tih tvari sadržano je u korijenu oko 45 % inulina (posebna vrsta šećera), zatim masnih kiselina, fosforne kiseline, taninske kiseline te drugih organskih kiselina i masnog i hlapivog ulja.
Ljekovito djelovanje: korijen djeluje proluotrovno, pospješuje izlučivanje mokraće i znoja, te čisti krv.
Djelovanje korijena na čišćenje krvi i na izlučivanje otrovnih tvari iz tijela prema najnovijim istraživanjima znatno nadmašuje djelovanje skuplje inozemne droge, tj. korijena sarsaparile (Radix Sarsaparillae).
Na žalost, o ljekovitosti čička se čuje vrlo malo, a mnogo više kao o dosadnom korovu. Visoki sadržaj inulina čini korijen čička naročito korisnim kao ljekovitu biljku kod bolesti jetre, a vrši i koristan utjecaj na izlučivanje žuči. Osim toga, visoki sadržaj inulina u korijenu od značenja je za šećerne bolesnike jer inulin ne opterećuje izmjenu šećera kod šećernih bolesnika. Iz korijena čička može se u dijeti šećernih bolesnika prirediti ukusno povrće. Čaj od čičkova korijena pogodan je za liječenje smetnji u jetri i žuči, za čišćenje krvi, a izvana kao kupelj kod kožnih bolesti; priprema se hladnim načinom. Puna čajna žlica svježeg i usitnjenog korijena stavi se u šalicu hladne vode te se ostavi na močenju 7 do 8 sati nakon čega se sasvim kratko prokuha. Piju se dnevno 2-3 šalice.
Svježi sok iz svježe iskopanog i dobro očišćenog korijena priređuje se tako da se korijen usitni, prelije polovinom količine vode i istiješti. Od tako dobivene tekućine piju se u gutljajima 2 šalice dnevno.
Primjena u pučkoj medicini: čaj od čičkova korijena služi kao kupelj za mokre lišaje, kožne čireve, apscese i ostale kožne nečistoće. Nakon kupelji zgnječi se svježi korijen i u tako zgnječenom stanju položi kao oblog na oboljela mjesta.
Svježe istiješteni sok iz korijena kapa se na otvorene rane, čireve, mliječne krastice (crusta lactea, oboljenja kože na obrazu dojenčeta), kožne čireve, opekotine te na ekceme pa se pusti da se sok osuši. Kod vodenih prišteva u ustima i ždrijelu ili kod ispucanih usta grglja se ili ispire čajem od čičkova korijena. Mast od čičkova korijena upotrebljava se izvana za liječenje rana i čireva, te za liječenje lišaja i krastavih rana na glavi. O dobrim uspjesima s tom masti izvještava i Kneipp koji ju je primijenio za liječenje opekotina. Čak, štoviše, postižu se uspjesi u liječenju zloćudnih čireva i u lakšim slučajevima tuberkuloze kože (lupus vulgaris) zajedno s unutarnjom primjenom čaja.
Mast od čičkova korijena priprema se vrlo lako: svježi sok korijena pomiješa se sa čistom svinjskom mašću dok ne nastane kaša. Iz korijena se dobiva tzv. čičkovo ulje koje nalazi primjenu u liječenju ispadanja kose. Često se osporava uspjeh čičkova ulja u liječenju ispadanja kose, no treba naglasiti da čičkovo ulje ne može ljekovito djelovati ako je korijen kose odumro zbog hormonalnih promjena ili uslijed teških oštećenja kose (lišaji, ekcemi i dr.). Kod zdravog, ali samo oslabljenog korijena kose mogu se sasvim sigurno postići dobri uspjesi čičkovim uljem, koje potiče cirkulaciju krvi. U pučkoj medicini upotrebljava se čaj od čičkova sjemena protiv stvaranja bubrežnih kamenaca, jer čaj pospješuje izlučivanje mokraće.
Napomena: skupini čička pripadaju još neke vrste koje se od opisanog čička razlikuju u nekim pojedinostima, a inače su to biljke koje se pojavljuju na istim staništima, a u liječenju imaju jednake mogućnosti primjene. To su:
- Arctium minus (Hill) — čije su cvjetne glavice veličine lješnjaka, dakle, znatno manje i grimizne, rijetko i bijele boje.
- Arctium tomentosum Lej. et. Court. — sa paučinastim i vunastim ovojnim listovima cvjetnih glavica tamnogrimizne boje.
Nema komentara:
Objavi komentar