LJEKOVITE BILJKE ZOB

Zob - AVENA SATIVA L.

Sinonimi: Avena fatua v. sativa Haussk

Narodni nazivi: avs — ovas — oves — pir — pitoma — silj — siljevina — usjevna zob.

Opis biljke: zob je tako opće poznata biljka da ne iziskuje poseban opis. Zob spada u mnogobrojnu porodicu trava, ima dva do četiri cvjetna klasića koji vise na raširenoj metlici. Zrna su obavijena pljevom koja nije srasla sa zrnom po čemu se zob i razlikuje od ostalih žitarica, pšenice, raži i ječma.

Miris i okus: slama ima tipičan miris po zobi, a okus joj je bljutav, poseban, ali ne i neugodan. Zobeno sjeme ima slab miris koji nije neugodan, a okusa je slatkasta i brašnjava.

Vrijeme cvatnje: lipanj ili srpanj, a vrijeme sazrijevanja od srpnja do kolovoza, ovisno o sorti i položaju na kojem se uzgaja.

Stanište: kao evropska kulturna biljka, zob se gotovo svugdje uzgaja. Uzgoj zobi uspijeva i u planinskom području sve do 1700 m nadmorske visine, a dosiže i do 70° sjeverne širine (Tromso).

Ljekoviti dijelovi biljke: vrši se zobeno sjeme (Fructus Avenae) i zobena slama za vrijeme žetve. Radi dobivanja zobi, koja se upotrebljava i u ljudskoj ishrani, treba ukloniti zobenu pljevu, tako da se pripremi neoljušteno zrnje sa svim svojim punovrijednim hranivim tvarima.

Ljekovito djelovanje: uzgoj zobi seže u daleku prošlost, pa je već u brončano doba nađena zob u sojenicama uz pšenicu i ječam. Kao kulturna biljka vjerojatno potječe iz Male Azije. Već u drugom stoljeću n. e. bio je uzgoj zobi vrlo proširen u Maloj Aziji pa je odatle dijelom preko Sicilije i Južne Italije, a dijelom preko sjeverne obale Crnog mora, proširen uzgoj zobi na Zapad. Što je zob dalje prodirala na sjever, to je jača bila upotreba zobi kao punovrijedne i vrlo cijenjene živežne namirnice za ljude. Zob je bila pretežna žitna hrana stanovništva srednjeg vijeka, a pripremala se ne samo u obliku pogače, nego i u obliku zobene kaše. Sve većim poboljšanjem životnih uvjeta razvijala se iz te jednostavne i zdrave ishrane sve složenija i najvećim dijelom neprikladna ishrana. Nedostaci te, za ljudski organizam pogrešne ishrane, sve se jasnije pokazuju, a ponekad čak i katastrofalno. Iz te je spoznaje proizašla potreba da se prije svega na području ishrane oslobodi nezdravih navika i da se u praksi primijene saznanja modernih istraživanja ishrane.

Načelni zahtjev moderne nauke o ishrani ide u tom smjeru, da se ljudi zaštite od opasnosti upotrebe biološki bezvrijednih namirnica koje ugrožavaju zdravlje i da se putem jednostavne, ali biološki punovrijedne ishrane, tijelu dovedu najvažnije tvari za njegovu izgradnju.

Da upravo zob sve više dobiva na značenju u tom nastojanju za biološki punovrijednom ishranom i da čak nalazi primjenu kao ljekovita biljka, razumjet će se u potpunosti tek onda kad se upoznaju vrijedni sastojci sakriveni u zrnu zobi.

Ako se od zrna zobi ukloni neprobavljiva pljeva, zob sadrži mnoštvo visokovrijednih bioloških ljekovitih i djelotvornih tvari: biljnu bjelančevinu, masne tvari, lecitin, ugljikohidrate, fitosterin, provitamin A (karotin), vitamin B-1 (aneurin), B-2 (koji među ostalim sadrži tako važan laktoflavin), B-6 (neophodan za izmjenu bjelančevine i masti), E (potreban za normalnu reprodukciju pa se naziva i antisterilitetni, važan je i za normalni tok trudnoće), te vitamin K važan za proces zgrušavanja krvi.

Od ostalih ljekovitih i djelotvornih tvari zobeno zrno sadrži pantoten kiselinu, niacin, biotin, a od mineralnih tvari kalcij, fosfor, željezo, bakar, mangan, cink, aluminij, kalij, natrij, magnezij, sumpor, klor, bor i jod kao važne elemente za živa bića koji se javljaju u tragovima, odnosno, u vrlo malim količinama. Od tih tvari naročito je značajna biljna bjelančevina u zobi jer je ona neophodna za rast dječjeg organizma, a kod odraslih za izgradnju žlijezda, mišića i vezivnog tkiva. Bjelančevina zobi ima vrlo prikladan sastav aminokiselina kojima se pripisuje ne samo visoka vrijednost za poticaj rasta, nego imaju i znatan uticaj na procese disanja stanica. Nadalje je dokazano da je visoko vrijedna biljna bjelančevina, kao što se nalazi u zobi, neophodna i za crvena krvna tjelešca.

Nedavno su istraživači ponovo potvrdili da je od mineralnih sastojaka potrebno vapno za čvrstoću kostiju i zuba, a da fosfor povoljno utječe na stvaranje moždanih stanica kod djece. Mnoge poteškoće u pamćenju kod djece (s izuzetkom duševno zaostale djece) svode se među ostalim i na pomanjkanje fosfora.

Od ostalih elemenata koji dolaze u tragovima od velikog je značaja željezo za stvaranje krvi, pri čemu se bakru i kobaltu pripisuje također sudjelovanje. Lecitin, važan za nervnu aktivnost i druge masne tvari, kao fitosterin, uzrokuju da ishrana sa zobi nema preveliki sadržaj masti, što je upravo zahtjev moderne ishrane.

Iz tih samo najvažnijih izlaganja o sadržajnim tvarima zobi jasno se razabire kolika je važnost te žitarice za zdravlje.

Proizvodnja zobenih pahuljica ili drugih namirnica od zobi danas je toliko modernizirana i povezana s istraživanjima i laboratorijskom kontrolom da se upravo najvažnije mineralne tvari u rubnim slojevima zrna te visoki sadržaj vitamina u klicama zadržava u pripremljenim namirnicama. Osim toga, najstrože higijenske mjere koje se primjenjuju u proizvodnji, garantiraju potpunu čistoću i visoki kvalitet proizvoda od zobi.

Kuhanje zobenih pahuljica treba iznositi najviše 5 minuta, jer tek nakon tog vremena nastaju gubici vitamina i hranjivih sastojaka.
Vrlo je zanimljivo da u zrnu zobi uslijed faktora koji sprečavaju oksidaciju ne nastupa gubitak vitamina, uslijed djelovanja kisika za vrijeme zagrijavanja unutar navedenog vremena. Naročito treba naglasiti da se kod pripreme zobene kaše ili juhe ne smije odliti voda u kojoj se zob kuhala, jer su upravo u toj vodi rastvorene i neoštećeno sadržane najvrednije hranjive, ljekovite i djelotvorne tvari. Te je činjenice utvrdio poznati istraživač ishrane prof. Conr. A. Elvehjem na Sveučilištu u Wisconsinu, a izričito su naglašavali visoku vrijednost zobi radi svoje vrlo dobre primjene u ishrani bolesnika i poznati liječnici kao prof. dr Carl von Noorden te bečki sveučilišni profesori dr Clemens von Pirquet i dr E. Mayerhofer. U prirodnom liječenju jako su se založili za zob kao dijetu i lijek Kneipp i ostale pristalice prirodnog liječenja. Kod nabrajanja ljekovite vrijednosti zobi treba početi s prehranom bolesnika. Sluz od zobi pripremljena npr. kao juha ili kao kaša, ne samo da je najzdravije i lako probavljivo jelo, nego predstavlja i odličnu dijetnu namirnicu.

Za one koji se oporavljaju nakon operacije želuca ili crijeva gotovo i nema bolje hrane no što je zob pripremljena na najrazličitije načine. Tako se među ostalim kuha zobena krupica s mlijekom gustoće prema želji, ili se zobena krupica kuha s vodom dok ne nastane kaša kojoj se neposredno prije uzimanja dodaje mlijeko ili slatko vrhnje. Juha pripremljena kao zobena sluz toplo se preporuča kod bolesti prsiju i grla. Kod tjelesne slabosti nakon dulje bolesti priprema se slijedeće jelo: u pola litre vode ostavi se kroz 15 minuta 1 jedaća žlica zobene krupice ili zobenih pahuljica; zatim se doda meda ili nešto soka od limuna. Tako pripremljeno jelo uzima se polagano u malim obrocima. I na slijedeći način pripremljeno piće osvježuje i jača: 2 litre zobi ispere se 8 do 10 puta u vodi, nakon čega se do polovine prekuha u 3 litre vode i odmah procijedi. Nakon hlađenja pomiješa se s medom.

Ispravnom primjenom navedenih jela i pića postižu se dobri uspjesi u liječenju tuberkuloze jer djeluju i na regeneraciju čitavog organizma te na taj način pridonose ozdravljenju.

Moderna dijetna kuhinja poznaje čitav niz punovrijednih dijetnih jela od zobi. Ta su jela neophodna kao trajna hrana ili hrana za rekreaciju kod liječenja čira na želucu ili na dvanaestercu, nadalje kao dijetna hrana kod oboljenja žučne kesice - žutice i ostalih popratnih pojava koje se mogu pojaviti kod žutice. Nadalje, kao dijetna hrana zob se može primijeniti kod upale želučane sluznice, kod kronične začepljenosti ili kroničnog proljeva, kod oboljenja reume, bubrega i krvotoka i kod šećerne bolesti. Kure od zobi u mnogo su slučajeva djelovale na nestanak šećera u mokraći i to onda kada se to nije moglo postići ni jednim drugim sredstvom.

Nemoguće je u okviru ovih izlaganja navesti samo i najvažnija dijetna jela pripremljena od zobi, no ta ćete dijetna jela naći u posebnim djelima koja obrađuju recepte iz dijetne kuhinje.

Redovite kupelji pripremljene od zobene slame vrlo su korisne u bolestima bubrega, bubrežnog pijeska i gihta kao i kod svih reumatičnih teškoća, kod bolova kičme, kočenja svih vrsta te kod bolesti jetre.

Sjedeće kupke od zobene slame ublažuju teškoće kod ženskih bolesti, kod nekontroliranog noćnog mokrenja, kod grčeva u crijevima i bolestima mjehura, a redovitim primjenama tih kupki može doći i do ozdravljenja.

Lokalne kupke iz zobene slame preporučljive su kod krasta, kožnih lišaja, rana, ozeblina, promrzlih udova i nekih bolesti očiju.

Kupanje nogu u kupkama priređenim iz zobene slame, redovito kroz stanovito vrijeme oživljavaju kronično hladne i jako premorene noge. Te kupke nogu naročito se preporučuju osobama čije je zvanje povezano s duljim stajanjem ili hodanjem, kao npr. kod konobara i sl.

Iz starih blinarskih knjiga i pučke medicine:

Kaša od zobenog brašna dobra je protiv kašlja, samo je treba piti toplu. Zobena kaša zatvara stolicu i oduzima unutarnju vrućinu. Vrlo djelotvorno sredstvo protiv kamenaca je zob kojoj se doda nešto borovice (br. 75). Ta se smjesa ugrije, stavi u platnenu vrećicu i položi na oboljelo mjesto, toplo koliko se može izdržati. Protiv osipa na koži i krasta kod male djece nema ništa boljeg od kupanja djece u kupkama koje su priređene iz zobene slame.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE OBIČNA PAPRAT

Obična paprat - ASPIDIUM FILIX MAS SW.

Sinonimi: Dryopteris filix mas Schott. — Nephrodium filix mas Rich. — Polypodium filix mas L. — Poiystichum filix mas Roth.

Narodni nazivi: bujatka — divja preprut — divji preprat — divji preprol — glistovnica — navala — paprad — praprut — preprat — preprut.

Opis biljke: trajni podanak obrašten je čitavom površinom ostacima lisnih peteljki, tamnosmeđim ljuskastim listićima i vlaknastim korijenjem, a leži gotovo na zemljinoj površini. Mladi listovi su u početku uvijeni i postepeno se odvijaju. Listovi su dvostruko rasperjani, a lisna je drška pokrivena smeđim ljuskama. Listovi su smješteni u krug tako da svi zajedno na jednoj biljci čine lijevak. Pojedini listići na listu linearno su lancetasti, šiljasti i rasperjani. Na drugoj strani potpuno izraslih listova nalaze se u dva reda trusnici sa sporama kao ispupčenja bubrežastog oblika.

Miris i okus: miris podanka je svojstven i neugodan. Okus je sladunjav, pomalo gorak i stežući. Sazrijevanje spora od lipnja do kolovoza.

Stanište: obična paprat pojavljuje se gotovo po svim šumama Evrope, na kamenitim padinama i krčevinama, u ravnicama i u planinskim područjima.

Ljekoviti dijelovi biljke: podanak (Rhizoma Filicis maris) sabire se u rano proljeće ili u kasnoj jeseni po suhom vremenu, dok je ljeti sabrani podanak gotovo bez djelovanja. Podanak se očisti od nadzemnih dijelova stabljike, tj. listova, od trulih dijelova te od korijenovih žilica i ljusaka. Podanak se mora sušiti na tamnom i prozračnom mjestu. Poslije sušenja podanak mora prilikom prelamanja pucati i na prijelomu pokazivati jasnu žuto-zelenkastu boju. Djelotvornost podanka znatno je ovisna o staništu, pa se daje uvijek prednost podanku sabranom na višim položajima.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u podanku sadržani filicin i filmaron su nervni i mišićni otrovi. Oba ova otrova djeluju na kočenje muskulature crijevnih nametnika, osobito trakavice (tenije) i na opasnu rudarsku glistu (Ankylostoina duodenale). O ispravnoj primjeni tih dvaju otrova bit će riječi u poglavlju "Ljekovito djelovanje". Daljnje ljekovite i djelotvorne tvari su albaspidin, floraspin, aspinol, škrob, šećer i masno ulje.

Ljekovito djelovanje: kura za suzbijanje trakavice dovodi često ili do neuspjeha ili do pojava otrovanja. U oba slučaja krivnja leži u nepridržavanju odgovarajućih propisa za liječenje.

Obje otrovne tvari filicin i filmaron karakteristične su u svom djelovanju po tome što kod navedenih crijevnih parazita uzrokuju trenutnu uzetost ali ne uzrokuju kod čovjeka i trenutno štetne pojave trovanja. Tek kod duljeg prisustva u ljudskom organizmu ovi otrovi izazivaju vrlo štetno djelovanje, a prije svega oštećenje jetre. Daljnje pojave otrovanja su glavobolja, mučnina, smetnje vida, grčevi i pomućenje svijesti čak do 4 tjedna. Te pojave otrovanja ne pojavljuju se samo kod prevelikih doza, osobito ako je upotrijebljena prevelika doza ekstrakta paprati, nego i time, što je otrov nakon djelovanja na crijevne nametnike predugo ostao u ljudskom organizmu. Radi toga je neophodno 1 sat nakon svakog uzimanja sredstva protiv crijevnih nametnika, priređenog od šumske paprati, uzeti sredstvo za čišćenje, kako bi se izvršilo potpuno ispražnjenje crijeva i kako bi se zajedno s nepokretnim nametnicima iz crijeva odstranili i navedeni otrovi.

Kuru s paprati za suzbijanje crijevnih nametnika treba prema tome ispravno provesti.

Kao uvod prije samog liječenja treba početi 2 dana ranije tekućom dijetom ili s juhom ili s mlijekom. Kao juha uzima se juha od povrća (juha od poriluka ili crvenog luka), dok se juha od mesa ne smije uzimati. Trećeg dana prije podne uzme se sredstvo za čišćenje (npr. kora od krkavine, br. 122), ne ruča se, a za večeru se uzme obilno salate od slanih srdela s mnogo crvenog luka (br. 7) i obilno češnjaka. U našim se prilikama može ta salata pripremiti od slanih srdela. Sve ove spomenute mjere oslabljuju crijevne nametnike. Sada se uzima korijen paprati ili u obliku sitno stucanog praha od korijena, što je najneopasnije, ili u obliku korijenova ekstrakta. Oboje se nabavlja u ljekarni, a doziranje određuje liječnik! Mogu se upotrijebiti i želatinozne kapsule koje se također nabavljaju u ljekarni.

Četvrtog dana, kada zapravo počinje kura, uzme se u jutro jedna šalica nezaslađene crne kave, a tokom prijepodneva i poslije podne po jedna liječnički propisana doza (prah, ekstrakt ili kapsula). Jedan sat nakon svakog pojedinačnog uzimanja doze preporuča se uzeti sredstvo za čišćenje koje brzo djeluje, kao npr. 1 šalicu čaja od lišća sene (Folia Sennae), ali ni u kom slučaju ricinusovo ulje ili se izuzetno uzme prave karlsbadske soli (Sal carolinum artefactum). Liječnik određuje odgovarajuće doziranje već prema tome da li je bolesnik dijete, mladić ili odrastao čovjek.

Kod izlaska nametnika treba paziti da izađe i glava nametnika, a u koliko nije, treba tu kuru ponoviti tek nakon 2-3 tjedna. Radi sprečavanja povraćanja pije se pola sata prije početka uzimanja sredstava 1 šalica nezaslađene prave kave, a neposredno nakon uzimanja gutljaj nerazrijeđenog soka od maline. Ako se kure točno pridržava, odstranit će se ovim prirodnim lijekom crijevni nametnici, a da pri tom neće biti nikakve nelagodnosti niti će doći do ranije navedenih trovanja.

Korijenom paprati postižu se vrlo dobri uspjesi u liječenju početne tuberkuloze kod mladih osoba, kod skrofuloznih oboljenja, kao otečenih žlijezda i dr. To liječenje mora propisati i kontrolirati liječnik.

Grč od pisanja otklanja se uspješno višekratnim masiranjem eterskim ekstraktom korijena.

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini važi obična paprat kao dobar lijek protiv reume. U tu svrhu priprema se kupelj iz uvarka svježih listova, a nakon toga se još bolna mjesta trljaju ekstraktom od korijena. Nakon kupelji potrebno je mirovanje u krevetu. Neposredno ispod plahte stavljaju se suhi listovi od paprati kao lijek protiv reume i bolova kičme. Taj podložak od listova mora se češće obnavljali.

Kod proširenih vena preporuča se kupanje nogu: prokuha se pola kg svježeg korijena i listova u 3 litre vode pa se noge moče u što moguće toplijoj kupelji. Ista voda za kupelji može se upotrijebiti kroz tri dana samo je treba uvijek prije upotrebe ugrijati.

Primjena u liječenju životinja: kod suzbijanja zarazne metiljavosti postižu se dobri uspjesi ekstraktom korijena paprati, jer metiljavost uzrokuje velike štete u uzgoju stoke. Pri tom je bezuvjetno potrebno savjetovanje s veterinarom.

Iz jedne "bilinarske knjige" 18. stoljeća:

U ljetu se naberu listovi paprati, povežu u svežanj i objese na tavan da se dobro osuše. U vrijeme berbe voća stave se tako osušeni listovi na police s voćem u zračnom i suhom podrumu. Na te se listove stavlja samo jedan red voća pa se tako spremljeno voće dugo drži svježe i zdravo i nije tako brzo podložno kvarenju koje nastaje kao posljedica uskladištenja. Taj podložak od listova mora se slijedeće godine obnoviti. (Autor ove knjige uspješno je primijenio ovaj postupak.)

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE LAZARKINJA MIRISNA

Lazarkinja mirisna - ASPERULA ODORATA L.

Narodni nazivi: divlji broć — dišeća perla — jari broć — jaslenjak — lazarkinja mirišljava — lazina trava — mirisna broćanica — mirisni broć — prvenec — prvijenac — rožna perlica.

Opis biljke: lazarkinja je trajna biljka s puzavim crveno-smeđim podankom. Četverokutna stabljika visoka je do 50 cm te na donjem dijelu nosi obično šestorodjelne, a na gornjem osmorodjelne lisne pršljene. Pojedinačni listovi u pršljenu duguljasta su do suličasta oblika, bez peteljke i po rubu proviđeni sitnim čekinjama. Cvjetovi su poredani u račvastim cvatovima, snježno su bijele boje, zvonasti i zvjezdasta oblika. Plodovi su mali oraščići poput čička.

Miris i okus: svojevrstan miris biljke potječe od kumarina koji nije sadržan samo u cvjetovima nego i u čitavoj biljci. Miris biljke naročito se razvija kada se biljka osuši. Sličan je i okus kada se biljka namoči u vinu.

Vrijeme cvatnje: od svibnja do sredine lipnja.

Stanište: vrlo je rasprostranjena u listopadnim šumama, posebno u bukovoj šumi, a rijetko u crnogoričnim šumama.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se biljka u cvatu, a i nakon cvatnje (Herba Asperulae i staro ime Herba Matrisilvae). Biljku prilikom sabiranja treba rezati, a ne čupati, jer se čupanjem pomiješa redovito podanak biljke i zemlja, što svakako umanjuje izgled i pogoršava kvalitet sabrane biljke, a osim toga se i prorjeđuju prirodna staništa.

Ljekovite i djelotvorne tvari: kao glavna sadržajna tvar utvrđen je u lazarkinji kumarin, nadalje tanin i gorka tvar. Nadalje su dokazane rubiklor, citronska i katehu kiselina. Postojanje glikozida asperulozida uvjetovano je staništem biljke pa na suhim staništima, kao npr. u crnogoričnim šumama, taj glikozid nije dokazan. Niz elemenata koji se javljaju u tragovima obogaćuju biljku djelotvornim tvarima.

Ljekovito djelovanje: lazarkinja se ne nalazi na popisu ljekovitog bilja koje je u službenoj upotrebi, a ipak joj se pripisuju takve ljekovitosti da se već dugo ubraja među obljubljene ljekovite biljke u pučkoj medicini. Kumarin, koji je sadržan u biljci, bistri mokraću i vrši antiseptično djelovanje. Čaj od lazarkinje pospješuje mokrenje, umiruje bolove u trbuhu, regulira nepravilan rad srca, uklanja nesanicu, djeluje bez sumnje na čišćenje krvi i uzrokuje lagano izlučivanje znoja.

Čaj od lazarkinje odličan je napitak kod zastoja normalnog rada jetre i kod žutice, a preporučuje se i kod sklonosti stvaranju pijeska i mokraćnih kamenaca.

Konačno, dokazano je da čaj od lazarkinje djeluje kao sredstvo za umirenje bolova kod migrene i neuralgije, a vrlo umirujuće djeluje i kod nemira i histerije.

Za pripremu čaja uzmu se 2 pune čajne žlice sitno izrezane i dobro osušene biljke te se stavljaju u 1 šalicu vode na močenje kroz 8 sati. Nakon što je pripravak procijeđen, ugrije se po želji i pije. Uživanje prejako koncentriranog čaja ili prekomjerno uživanje čaja lazarkinje izaziva laganu uzetost centralnog živčanog sistema što se očituje u mučnini, vrtoglavici i povraćanju. Ako se poznata bola (bowla) od lazarkinje umjereno uživa, ona je prijatna, osvježuje i pospješuje probavu.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: ljekovitost lazarkinje prvi puta je opisao benediktinac Wandalbertus god. 854. Iz toga vremena potječe i slijedeći stari samostanski recept za pripremu "majskog napitka". U tu svrhu potrebno je: 30 g svježe biljke lazarkinje u cvatu, 20 g listova šumske jagode (br. 58) i po 10 listova crnog ribiza (br. 125 b) i dobričice (br. 64). Navedene biljke, odnosno listove, stavi se u umjereno ugrijanu porculansku zdjelu, posipa sa 150 g šećera u prahu, pokrije i nakon 2 sata na to se naliju 2 do 3 litre dobrog starog bijelog vina, ostavi se 2 do 3 sata stajati i konačno se procijedi. Ovo piće vrlo osvježava, jača srce i pospješuje probavu, a treba ga piti poslije jela.

Čaj od lazarkinje označen je u pučkoj medicini kao lijek protiv glista. Kod bolova u trbuhu djeluje čaj od lazarkinje na umirenje bolova kao i na pospješenje izlučivanja mokraće.

Kod žutice, stvaranja mokraćnih kamenaca i pijeska preporučuje se čajna mješavina sa srčanikom , ili s plodovima borovice odnosno, s pelinom

Odličan ljekoviti čaj je također čajna mješavina od jednakih dijelova biljke lazarkinje, timijana , listova šumske jagode , listova kupine i listova maline, od te se mješavine uzima 1 vrhom puna čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka.

Napomena: manje je poznata činjenica da u nekim područjima gdje rijetko dolazi lazarkinja, raste obična i rasprostranjena livadna biljka koja, s obzirom na miris i ljekovitost, može biti lazarkinji nadomjestak. To je:

ANTHOXANTHUM ODORATUM L. — mirisavka

Narodni nazivi: dišec — dišeća boljka — mirisna trava — rosulja vonjavka — zlatno koljeno.

Pojavljuje se često u velikoj množini i na šumskim čistinama, a ima lancetaste i uske listove, a radi žute boje klasića zove se i zlatna trava. Vrlo je jakog mirisa jer sadrži kumarin, a upotrebljiva je za pripremu "majskog napitka". Domaćice je stavljaju među rublje radi zaštite od moljaca. Zbog jakog mirisa stoka je ne jede.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!

LJEKOVITE BILJKE ŠPAROGA

Šparoga - ASPARAGUS OFFICINALIS L.

Sinonimi: Asparagus altilis Aschers. — Asparagus hortensis Mili.

Narodni nazivi: beluš — kalenac — kuka — pitome šparoge — pitomi sparog — pitomi šparglin — sparga — šparoga — špargelj — šparglin — šparog — vilina metla.

Opis biljke: šparoga je trajna biljka s kratkim drvenastim i jako razvijenim podankom koji je većinom vodoravan i proviđen dugim i debelim sukorijenjem. Iz podanka tjeraju u proljeće mnogi poput prsta debeli izdanci bijele boje, pokriveni mesnatim ljuskama no, čim se izdanci pojave na danjem svjetlu, odmah postanu zeleni. Izdanci se u proljeće režu 20 do 25 cm ispod površine zemlje i daju vrlo cijenjeno povrće. Ako se izdanci ostave, oni izrastu u stabljiku visoku i do 1,5 m, koja se razgranjuje i nosi malene, suhe i ljuskave listiće. Izdanci tek treće godine dospijevaju do cvatnje. Cvjetovi su zelenkasto-bijeli, a plodovi su crvene bobe veličine graška. Te bobe rado jedu ptice, jer se u bobama nalazi sjeme, šparoge rastu osim u povrtnjacima i slobodno u prirodi kao poludivlje.

Miris i okus: izdanci šparoge su slatkasta mirisa i okusa, podanak je također slatkast do trpak, a u bobama sadržano crno sjeme nema ni mirisa ni okusa.

Vrijeme cvatnje: sredina svibnja do sredine lipnja a vrijeme sazrijevanja boba u kolovozu.

Stanište: prvotna domovina šparoge je južna Evropa, gdje se često pojavljuje kao samonikla biljka na stjenovitim i šljunčanim riječnim obalama te među kamenjem, naročito na obalnom području. Oplemenjena šparoga mnogo se uzgaja na posebnim gredicama u povrtnjacima. Šparoga nije zaboravila svoju prvotnu topliju domovinu, pa u prirodi najbolje uspijeva u klimatskim uvjetima, pogodnim za uzgoj vinove loze.

Ljekoviti dijelovi biljke: u travnju i svibnju režu se izdanci šparoge, a podanak sa sukorijenjem (Rhizoma Asparagi) iskapa se u jesen.

Ljekovite i djelotvorne tvari: mnogobrojne tvari kao asparagin, masno i eterično ulje, do 40 % šećera u podanku nisu sadržani u mladim izdancima koji se upotrebljavaju kao povrće. Osim navedenog, tragovi arzena, jantarna kiselina, tirozin i metilmerkaptan uvjetuju ljekovito djelovanje šparoga. U mladim izdancima dokazani su konačno tragovi holina. Vitamini A, B i C, željezo, fosfor, kalcij, upotpunjuju ljekovita svojstva šparoge.

Ljekovito djelovanje: iako šparoga nije ljekovita biljka u službenoj upotrebi, njezina je ljekovitost značajna. Svojim ljekovitim svojstvima nadmašuje neke ljekovite biljke koje su u službenoj upotrebi. Prije svega treba spomenuti da uživanjem šparoge raste djelatnost bubrežnih stanica i povećava se izlučivanje vode iz tijela. Šparoga je više nego dijetna hrana za oboljele na bubrezima ali kod upale bubrega, naprotiv, treba izbjegavati šparogu.

Mali sadržaj ugljikohidrata čini šparogu odličnom dijetnom hranom za šećerne bolesnike. Budući da šparoga veže obilno masti, naročito vrhnje i maslac, priprema se kao vrlo kalorična za šećerne bolesnike. To je od značenja i za dijetu omršavjelih i neishranjenih osoba, koje se oporavljaju nakon bolesti jer osim toga šparoga vrlo pobuđuje apetit.

Osim povećanja izlučivanja vode, šparoga ima i svojstvo da lagano otvara. Neprobavljiva duga celulozna vlakna šparoge povećavaju kao balast količinu stolice i na taj način imaju učinak otvaranja na debelo crijevo. Nakon uživanja šparoge mokraća ima karakterističan miris, što ne smije uznemirivati, jer je to samo znak da se iz tijela odvode nakupljene otrovne tvari. Ako se uzme 3 puta na dan do 1 g sjemena šparoge u prahu, onda to umiruje stalno povraćanje i ima slično djelovanje na umirenje želuca kao sjeme aniša (br. 104) i kima (br. 42). Konačno, podanak šparoge ubraja se u "korijenje koje otvara" uz komorač (br. 57), peršin (br. 101) i celer (br. 18).

Čajna mješavina koja se preporučuje za pospješivanje izlučivanja mokraće: u jednakim dijelovima pomiješa se podanak šparoge, komorač (br. 57), celer (br. 18) i peršin (br. 101). Od te mješavine uzme se 1 čajna žlica za 1 šalicu čajnog oparka, a pije se dnevno 1 do 2 šalice, u gutljajima i nezaslađeno.

Pripravak za jačanje srca: 60 g šparoge stavi se u 0,75 litre hladne vode i taj pripravak se stavi kroz 8 sati na močenje. U 1/4 litre mlačne vode stave se 2 čajne žlice meda, nakon čega se oba pripravka pomiješaju i od toga se svaki sat uzima po 1 jedaća žlica.

Iz bilinarskih knjiga i pučke medicine: pripravak podanka šparoge kuhanog u vodi ili vinu pospješuje rad jetre, odstranjuje žuticu i čisti bubrege i mjehur. Podanak šparoge pomaže protiv bolova u bokovima, a kuhan u vinu i toplo držan u ustima umiruje zubobolju.

U pučkoj medicini, kao i u starim bilinarskim knjigama i zapisima, tvrdi se da veće uživanje šparoge uzrokuje pojavu krvi u mokraći (hematurija) pa čak i šećernu bolest, no u tom pogledu ne postoje kliničke potvrde, ali i najbolje ljekovite biljke mogu kod pretjerane upotrebe izazvati štetne posljedice. U vezi s time treba reći da kod nekih osoba postoji prema šparogi prevelika osjetljivost (idiosinkrazija) pa se već kod diranja šparoge može pojaviti kožni osip. Ta se preosjetljivost pokazuje već pri samom mirisanju, pa je to već neka vrst opomene. Takve osobe ne smiju šparogu ni dirati, ni uživati.

Iz povijesti šparoge: šparoga pripada najstarijim ljekovitim biljkama. Jedna vrsta šparoge s Dalekog istoka (Asparagus lucidus) bila je u staroj Kini pod imenom Tien man Tung, već oko 3000. god. p.n.e. vrlo cijenjena ljekovita biljka protiv napadaja suhog kašlja, za jačanje pluća, za liječenje oteklina na koži i čireva i za ublaživanje vrućine i bolova u nogama. Kupelj za noge od šparoge za prispjelog gosta bio je znak, da se domaćin naročito brine za dobro osjećanje svoga gosta. I u starom Egiptu bila je šparoga znamenita, ljekovita i kulturna biljka. U grobnicama Sakkara piramida, oko 2700. god. pr. n. e. nalazi se i šparoga naslikana među žrtvenim darovima koji su se dali mrtvacu. Iz slika se razabire da šparoga nije dana mrtvacu samo kao ljekovita biljka nego i kao kuhinjska zelen, jer je očito već bilo poznato da se šparoga smatrala poslasticom. Liječnici starog vijeka primijenili su šparogu mnogo puta; tako ju je, među ostalim, i Hipokrat upotrijebio protiv bolova u kukovima, a njezin podanak protiv žutice. Da i Rimljani nisu odbijali poslastice i da su vrlo hvalili šparogu kao kuhinjsku zelen, ne treba se čuditi, jer i Plinije obavještava o ponekim ljekovitim receptima sa šparogom. U Njemačkoj je šparoga postala poznata tek u 16. stoljeću i od tada se mnoge upute nalaze u bilinarskim knjigama. Već kroničari starog vijeka javljaju da je šparoga kao jelo bila odabrana za svečane gozbe i bankete. O šparogi bi se još mnogo toga povijesno zanimljivog moglo napisati, no kao zaključak treba dati još jedan kuhinjski savjet, šparogu, koja je postala drvenasta, ne treba odmah baciti jer ona daje ukusnu juhu ako se skuha sa zelenjem za juhu, te se na taj način pripremi prava dijetna juha za bolesne želuce.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE ESTRAGON

Estragon - ARTEMISIA DRACUNCULUS L.

Narodni nazivi: betram — kozlac — kozlač — pehtram — predivina — trkanj — trkos — troskotnjača — zmijavičica — zmijina trava.

Opis biljke: to je goli grm, visok 60-120cm, grmoliko razgranjen. Listovi su cijeli, lancetasti, s prstastom nervaturom, bodljikasti, po rubu cijeli ili slabo nazubljeni. Cvjetne glavice su povijene, gotovo kuglaste forme, rubni cvjetovi su ženski, srednji su dvospolni, neplodni, a krunica je žute boje. Razmnožavanje biljke vrši se pomoću korijenovih izdanaka, odnosno, njihova dijeljenja.

Miris i okus: miris biljke je prodoran, svojstven i aromatičan, a okus je aromatičan i ugodan.

Vrijeme cvatnje: svibanj do srpnja, već prema staništu i vremenskim prilikama. Biljka voli sunčane položaje dok joj sjena, hladno vrijeme i vlažnost ne odgovaraju.

Stanište: estragon potječe s juga i u južnoj Evropi često raste slobodno u prirodi, inače se često susreće u kućnim vrtovima i povrtnjacima gdje se uzgaja kao mirodijska biljka za kuhinjske potrebe.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se biljka u cvatu (Herba Dracunculi) od svibnja do sredine srpnja. Sabrana biljka suši se u hladu, sitno se izreže i sprema u tamne staklene posude. Čuvanje u platnenim vrećicama, kako to običavaju domaćice, nije prikladno, jer se pri tom najveći dio arome gubi.

Ljekovite i djelotvorne tvari: iz svježih cvjetnih izdanaka dobiva se lako isparljivo ulje (Oleum Dracunculi). Nadalje sadrži gorke tvari, tanin i još nedovoljno određene kiseline.

Ljekovito djelovanje: biljka estragona poznata je domaćicama uglavnom samo po estragon-senfu koji radi svojeg tipičnog aromatičnog mirisa i okusa ima isto toliko pristalica kao i protivnika, a mišljenja su podijeljena i o estragon-biljnom octu. Čaj od listova i cvjetnih izdanaka priprema se kao oparak i to pola čajne žlice za jednu šalicu, a pije se nezaslađeno i u gutljajima 1-2 šalice dnevno. To je vrlo dobro sredstvo kod pomanjkanja teka, naročito nakon dulje bolesti.

Primjena u pučkoj medicini: vrlo je hvaljena ljekovitost estragona kod kataralnih oboljenja. U pučkoj medicini estragon se mnogo primjenjuje kod oboljenja uzrokovanih nepravilnom izmjenom tvari, kod skorbuta, kao sredstvo koje pospješuje izlučivanje mokraće, kao ljekoviti napitak kod preslabe aktivnosti bubrega i kao sredstvo koje pospješuje pravilan menstruacioni ciklus.

Čajna kura estragona pospješuje izlazak crijevnih glista. Stariji ljudi rado primjenjuju čaj kod vodene bolesti.

Primjena u kuhinji: estragon se upotrebljava u kuhinji kao dragušac (br. 94) i poreč (br. 34) i to kao začin za salatu, kod zimskog spremanja krastavaca, kao estragon-senf i mnogo za pripremu estragon-biljnog octa. Recept za pripremu estragon-octa: svježe mlade grane i listovi izrežu se na sitnije dijelove te se stave u dvolitrenu bocu do polovine, a ostatak se napuni dobrim vinskim octom. Boca se kroz 1 do 2 tjedna stavi na sunce nakon čega se sadržaj iz boce procijedi u male boce. Tako priređen estragon-ocat dobro se začepi i čuva na tamnom mjestu. Kod upotrebe razrjeđuje se, već prema želji, prokuhanom hladnom vodom.

Estragonovo ulje uglavnom se primjenjuje u parfumeriji.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE PELIN

Pelin - ARTEMISIA ABSINTHIUM L.

Sinonimi: Absinthium vulgare Lam. — Absinthium officinale Richt.

Narodni nazivi: akšenac — beli pelin — đul — gorčika — gorski akšenac — obsijenac — oksjenac — osinać — pelen — pelim — pelinek — turski neven — vermut — žuhki pelin.

Opis biljke: pelin je trajna biljka svijetlosive boje, polugrmastog oblika, visine 60 cm do 1 m. Mladi izdanci su sitno svilasto-dlakavi, a i listovi su sivo pustenasti i svilasto-dlakavi. Oblik donjih listova je trostruko perast s duguljastim lancetastim krpastim dijelovima lista dok su prema vrhu stabljike listovi sve manji i jednostavniji. Obilno cvatuća cvjetna metlica proviđena je sivo-dlakavim ovojnim listićima. Svijetložuti cvjetovi glavičasta oblika su cjevasti, vanjski cvjetići imaju samo pestić dok su unutarnji cvjetići dvospolni.

Miris i okus: miris biljke je svojstveno aromatičan i jak, dok je okus vrlo gorak, trpak i mirisan.

Vrijeme cvatnje: od srpnja do rujna.

Stanište: pelin je vrlo raširena biljka, no u većoj množini raste na kamenitim i sunčanim staništima, na pustim i neobrađenim tlima, na šljunčanim riječnim obalama, na stijenama, uzduž ograda i putova, uglavnom na suhim staništima i naročito na tlima s vapnenom podlogom. Uzgaja se i u vrtovima gdje ne zahtijeva gotovo nikakvu njegu. Razmnožavanje pelina može se postići bilo sjemenom bilo dijeljenjem starijih grmova.

Ljekoviti dijelovi biljke: prije cvatnje sabiru se listovi (Folia Absinthii), a za vrijeme cvatnje čitava biljka (Herba Absinthii), tj. cvjetni vrhovi, čija dužina može biti najviše do 30 cm.

I list i čitava biljka suši se u hladu na vjetrovitom mjestu, te se radi sušenja mora češće preokretati. Sabrana biljka, pa makar se upotrebljavala i za dobivanje eteričnog ulja (Oleum Absinthii), ne smije sadržavati odrvenjele dijelove stabljike, niti se smije sabirati kada je ocvala.

Ljekovite i djelotvorne tvari: pelin, koji je i u službenoj upotrebi, sadrži niz ljekovitih tvari, a prije svega eterično ulje, sastavljeno od niza kompliciranih organskih spojeva. Osim toga sadrži gorki glikozid absintin i gorke tvari arlemisin, absintiin i anabsintiin, a od organskih kiselina nalaze se u pelinu jabučna, taninska i jantarna kiselina. Utvrđene su i tvari poput parafina čiji sastav nije još točno određen.

Osim toga u listovima se nalazi zeleno-plavo eterično ulje tujon, nadalje terpen, među njima azulen, tanaceton i konačno soli kalija i mangana.

Ljekovito djelovanje: pelin pripada možda ponajčešće opisanim biljkama i sigurno ponajčešće upotrijebljenoj ljekovitoj biljci za pospješenje probave i pobuđivanje apetita. Pelin je sredstvo za jačanje (tonicum), on pobuđuje izlučivanje žuči i jetre i otklanja vrlo brzo sve probavne smetnje i nadimanja. Čaj od pelina ne može se dovoljno preporučiti bolesnicima kojima je operativnim putem uklonjena žučna kesica. Čaj od pelina odlično je sredstvo protiv grčeva u želucu i crijevima, protiv katara želuca, kronične začepljenosti, proljeva, prevelike kiseline u želucu, debljine, pritiska i osjećaja boli u žličici (epigastrium), žutice, žgaravice te protiv žuto obloženog jezika i lošeg zadaha iz usta.

Budući da se izlučivanje bubrega u znatnoj mjeri pobuđuje pomoću eteričnog ulja sadržanog u pelinu, to se čaj od pelina bez razmišljanja može uzimati u malim količinama za liječenje katara mjehura, katara bubrežne nakapnice, kod vodene bolesti, a i kod upalnih nadražaja bubrega. Samo veće količine čaja nisu prikladne kod zadnje spomenute bolesti, jer prejaki nadražaj bubrega može čak obustaviti izlučivanje mokraće i pojačati upalu bubrega. Kao isključivo gorka biljka, pelin djeluje na stvaranje i poboljšanje krvi kao i na poboljšanje optoka krvi.

Pelin se ženama može posebno preporučiti. Nakon uzimanja čaja od pelina, utvrđeno je povećanje menstruacije. Bolja prokrvljenost ima znatniji utjecaj na olakšanje poroda, naročito kada krhkom tkivu zdjeličnih organa treba dati veću rastezljivost. Pelin ima dokazano djelovanje na pospješenje trudova te se majkama u tim trenucima ne može dovoljno preporučili.

Mnogostrana ljekovita djelovanja pelina povoljno utječu na cjelokupni organizam tako da indirektno liječe niz teškoća koje izravno ne spadaju u područje liječenja pelinom. Nestaju teške smetnje u izmjeni tvari, debljina, šečerna bolest i duševne smetnje koje sve više ili manje imaju dublji uzrok u neredovitom radu probavnih organa, smetnjama u radu jetre, žuči i slezene i ženskim spolnim organima.

Za pripremu čaja uzima se jedna čajna žlica pelina za 1 šalicu čajnog oparka, a piju se 1 do 2 šalice dnevno. Uz čaj se upotrebljava i alkoholna iscrpina pelina (Tinctura Absinthii) od koje se uzima 8 do 10 kapi na kocki šećera, 1 do 3 puta dnevno.

Pelin se stavlja u bijelo vino; za pripremu toga vina uzima se 20 g biljke pelina za 1 litru vina. Vino se pusti da izvlači pelin do željene gorčine zatim se procijedi i pelinovo vino (vermut) je gotovo. Treba uvijek dati prednost pelinovom vinu, pripremljenom kod kuće jer se pelinovo vino kupljeno otvoreno na litre većinom priprema od kiselog ili rezanog vina čiji bi se nedostaci trebali pokriti jakom iscrpinom pelina. Ovakvo pelinovo vino pripremljeno iz lošeg ili pokvarenog vina umjesto da djeluje korisno i zdravo, obično izaziva glavobolju. Kupi li se, naprotiv, pravo, dobro i prirodno vino čija se kvaliteta prije kuša, tada se pripremom kod kuće zaista dobiva ljekoviti napitak. Iznimke u tom pogledu mogu biti samo originalno punjene boce priznatih tvornica kao i pelinovo medicinalno vino kupljeno u ljekarni.

Pelinovu rakiju možete sami napraviti ako u ljekarni kupile pravi alkohol, razrijedite ga na željenu jačinu s prokuhanom vodom i nakon toga stavite na močenje po litri 20 do 25 g biljke pelina i ostavite na močenju do željene gorčine.

Kneipp hvali čaj ili kod kuće pripremljeno vino od pelina kao lijek naročito za bolesna jetra i protiv žutice. Čaj ili vino istovremeno pobuđuje, čisti, i jača.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: pelin je jedna od onih ljekovitih biljaka koje su monasi s juga prenijeli i udomaćili u sjevernijim područjima.

Pelin je prvi puta opisan u "Hortulusu" opata Walafridusa Straba u 9. stoljeću i kasnije u glasovitim spisima "Psihika" monahinje Hildegard u 12. stoljeću, koja o pelinu doslovno piše slijedeće:

"Načini od soka pelina dovoljno velik preliv s vinom i navlaži čitavu kožu do očiju, uši i zatiljak, a načini to noću prije nego ideš spavati. Pokri do jutra vunenom kapom čitavu glavu i za vrijeme spavanja proći će te glavobolja; taj napitak suzbija melankoliju, bistri oči, jača srce, pluća i želudac, čisti utrobu i dobro djeluje na probavu."

Poznati narodni liječnik Tabernaemontanus, rođen oko 1520. godine također spominje pelin i hvali njegovu gorčinu.

Čaj od pelina pogodan je i kao voda za oči. Iz svježe stucanog pelina istiješteni sok, pomiješan s nešto meda i premazan preko očiju, poboljšava vid. Ako se pare pelinova uvarka puste da prodru u uho, pomoći će gnojnom i bolnom uhu, a umiruju i zubobolju.

Kao prva pomoć kod otrovanja gljivama, vrlo je dobar pelin ako se pije kuhan u octu. Kod otrovanja crnom bunikom (br. 178) ili kukutom (br. 171) i trubeljikom otrovnom (br. 168) treba odmah piti obilno pelina s kimom (br. 42) kuhanim u vinu ili, ako vino nije pri ruci, kuhanim u vodi. Ovaj je napitak vrlo ljekovit i kod otrovanja mesom.

Kod dugotrajnih groznica treba marljivo piti čaj od pelina. Obilno pelina preko noći namočenog u jaku rakiju i ujutro time natopiti tkaninu i toplo djetetu položiti na utrobu, dobro je za odstranjivanje glista, no taj postupak treba često ponoviti. Kod kile stavlja se kao prvo vrećica sa suhim i jako toplim pelinom ili vrlo toplo u vinu gusto ukuhani pelin. Pelin stavljen u rakiju daje korisno sredstvo za masiranje kod bolova i grčeva u želucu ili kod bolnog podrigivanja; nakon masiranja stavlja se na bolno mjesto ugrijana vunena tkanina. U tu će svrhu poslužiti i pelin kuhan u vinskom octu. U to se namoči tkanina, lagano iscijedi i što je moguće toplije stavi na želudac. Tim se oblogom odstranjuje i glavobolja nastala prehladom. Posebna tinktura od pelina kao sredstvo za želudac: 10 g biljke pelina, 4 g dobro usitnjenog podanka iđirota (br. 2), 4 g dobro usitnjenog korijena srčanika (br. 63) i 4 g usitnjene kore od naranče namoči se kroz 8 dana u 200 g vinske žeste ili jake rakije, nakon čega se procijedi. Kod svih teškoća u želucu uzima se 15 do 20 kapi s isto toliko kapi vode i to 2 do 4 puta dnevno. U pelinov se uvarak uroni lagano tkanina, iscijedi se i stavlja kao oblog na otvorene rane, uganuća i zgnječenja tkiva.

Čajne mješavine s pelinom: pelin se može pojedinačno miješati u jednakim dijelovima sa slijedećim ljekovitim biljem: srčanik (br. 63), kamilica (br. 89), iđirot (br. 2), komorač (br. 57), aniš (br. 104), paprena metvica (br. 92) i kadulja (br. 132).

Nešto o zloupotrebi pelina: eterično ulje, sadržano u pelinu, i gorke tvari: artemisin, absintiin i anabsintiin uzimane u većim količinama u čaju ili još više u pelinovu vinu djeluju kao škodljivi otrovi, pa kao posljedica povećanih doza može nastati osjećaj vrtoglavice, prolazno opojno pomućenje svijesti pa čak i poremećenost uma. Već kod prekomjernog uživanja čaja od pelina može doći do otvrdnuća želuca, začepljenosti i do stvaranja viška želučane kiseline, pa kod uživanja bilo čaja bilo ostalih proizvoda s pelinom treba biti oprezan tim više što u narodu vlada dosta često mišljenje "da pelin može biti samo zdrav, i ne može škoditi".

Primjena u liječenju životinja: pelin ima kod domaćih životinja mnoge mogućnosti primjene, tako prije svega pelin djeluje protiv neradog uzimanja hrane kod životinja uslijed probavnih smetnji i grčeva, uslijed prežderanosti, nadalje protiv žutice, otečene jetre te tvrde i neelastične kože zbog bolesti jetre i dr.

Izvana se pelin upotrebljava u obliku obloga protiv krasta, oteklina, čireva i kao oblog kod ozljeda.

Biljni štetnici na pelinu: u jesen pelin rado napada rđa (Puccinia Absinthii), i divlji i uzgojeni u vrtu, no rđa čini jedva vidljive štete na biljci jer napada pelin većinom u vrijeme kada je on već sabran, odnosno, požet.

Napomena: od ostalih vrsta pelina u liječenju upotrebljavaju se, naročito u pučkoj medicini, i slijedeće vrste:

1) ARTEMISIA PONTICA L.

Narodni nazivi: istočni pelin — odsenac — osjenac — pitomi osjenać — rimski pelin — rutvica sitna — sitan pelin — zminjak.

Ta vrsta raste slobodno u prirodi u Južnoj Evropi, a mnogo se i uzgaja, naročito u Italiji i Francuskoj, radi proizvodnje gorkih rakija. U pučkoj medicini upotrebljava se kao i pelin jer ima i vrlo sličan sadržaj ljekovitih djelotvornih tvari no smatra se manje škodljivim od pelina jer njegovo eterično ulje sadrži manje količine otrovnog tujona.

2) ARTEMISIA ABROTANUM L.

Narodni nazivi: abarat — abret — božja melica — božja plahtica — božje drevce — božje drivo — božje drvce — boturan — brodan — ciper — drvce — drevce device Marije — mirisni muški pelin — ohsjenac — turski neven — zelje od gujah — ždribac.

Najčešće se uzgaja, a iz uzgoja se koji pula pojavljuje u slobodnoj prirodi kao poludivlja biljka. To je također trajna biljka visine poput pelina, vrlo ugodna mirisa koji podsjeća na limun ali manje gorka od običnog pelina pa je i prijatnija za uzimanje. U pučkoj se medicini upotrebljava protiv kroničnog bronhalnog katara, prekomjerne sluzi, kašlja, a u ostalim primjenama upotrebljava se kao i pelin.

3) Mnoge vrste pelina koje uspijevaju u alpskim područjima (Artemisia laxa Lani., A. nitida Bertol., A. glacialis L., i dr.) vrlo su cijenjene kao ljekovite biljke u pučkoj medicini alpskih područja te se primjenjuju u liječenju ljudi i životinja kao i za pripremu pelinova vina. Iz njih se nekada pripremala biljna rakija za jačanje želuca.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE BRĐANKA

Brđanka - ARNICA MONTANA L.

Sinonimi: Doronicum montanum Lam. — Doronicum arnica Desf.

Narodni nazivi: arnika — brdnja žuta — kukovičnik — moravka — veprina — veprovac — volčji zob — vučji zub — zlatenica.

Opis biljke: tamnosmeđi trajni podanak gotovo je horizontalan i proviđen s nešto postranog korijenja. Podanak brđanke može se zamijeniti radi izvjesne sličnosti s korijenom piskavice (Succisa pratensis Moench). Razlika je sasvim jasna jer korijen navedene piskavice izgleda kao odgrižen. Kako piskavica dolazi u prirodi u velikom broju, sabirači korijena rado prodaju taj korijen kao podanak brđanke, pri tom glatkim rezom otklanjaju dio koji izgleda kao odgrižen, pa ne treba kupovati podanak brđanke koji je odrezan. Brđanka je trajna biljka; visoka 20-60 cm, stabljika je proviđena žljezdastim dlakama i s jednom ili, rjeđe, s više cvjetnih glavica. Donji su listovi gusto poredani u obliku rozete, s kratkom su drškom, jezičastog oblika sa oko 5 jasnih provodnih žila. Listovi na stabljici su rjeđi, manji, smješteni po dva nasuprot i daju dojam jake zakržljalosti u usporedbi s donjim listovima. Cvjetovi, odnosno cvjetne glavice, jasno su narančasto-žute boje. Dok su unutarnji cvjetovi cjevasti, kratki i peterozubi, vanjski ili rubni cvjetovi dostižu dužinu od 25-27 mm i na gornjem su rubu trozubi, 5 do 12 jasno vidljivih nerava prolazi po cijeloj dužini vanjskog jezičastog cvijeta. Budući da se cvijet brđanke može zamijeniti s mnogo sličnih cvjetova, boja cvjetova, fini aromatični miris, a prije svega 5 do 12 nerava koji idu po cijeloj dužini vanjskog cvijeta, najsigurniji su znak razlikovanja.

Miris cvjetova je aromatičan, smolast, začinski, miris čitave biljke je slabiji. Osušena biljka miriše jače, gotovo odvratno. Okus je gorak, oštar i grebe po jeziku.

Vrijeme cvatnje: od početka lipnja do kolovoza, što ovisi o visini na kojoj biljka raste.

Stanište: brđanka raste na negnojenim, svijetlim, šumskim livadama i brdskim pašnjacima alpskog i predalpskog područja. Često se nalazi na pjeskovitim ili tresetnim nizinama no i tu biljka stvara jednako vrijedne ljekovite tvari. Na našim područjima ne dolazi u nizinama nego gotovo uvijek na planinskim pašnjacima i livadama, na tlu siromašnom vapnom, često u velikoj množini. U Hrvatskoj su najčešća nalazišta na području Gorskog kotara.

Ljekoviti dijelovi biljke: najviše se upotrebljavaju cvjetovi (Flores Arnicae), tu i tamo čitava biljka u cvatu (Herba Arnicae). Često se kopa korijen (Rhizoma Arnicae, pogrešno Radix Arnicae) ali iskapanje korijena mora uslijediti ili pred cvatnjom ili u kasnoj jeseni. Sabrani cvjetovi očiste se od zelene časke i od dijela cvjetišta te se moraju brzo na suncu posušiti. Osušene biljne dijelove treba čuvati u tamnim posudama.

Ljekovite i djelotvorne tvari: brđanka sadrži arnicin, jednu gorku tvar, eterično ulje, smolu i jedan nestalan alkaloid. Korijen sadrži najvećim dijelom arnicin i tanin. Cvjetovi nadalje sadrže masne kiseline, parafin, inulin, galnu kiselinu, mravlju kiselinu i vosak.

Listovi prije cvatnje također sadrže te ljekovite tvari, ali manje arnicina i eteričnog ulja.

Ljekovito djelovanje: brđanka je u prvom redu biljka za liječenje rana pa ju je i stari majstor Sebastian Kneipp vrlo hvalio: "Tinkturu brđanke (Tinctura Arnicae) smatram najboljim lijekom kod ozljeda i radi toga je ne mogu dovoljno preporučiti". Brđanka djeluje na smirivanje bolova i vrlo pospješuje zacjeljivanje rana. Brđanku treba najtoplije preporučiti kod svih ozljeda koje nastaju ubodom ili udarcem. Isto se tako uspješno primjenjuje tinktura kod zgnječenja tkiva (contusio), prijeloma kostiju i uganuća. Kod ovih vrsti ozljeda brđanka se upotrebljava u obliku obloga. Budući da brđanka sadrži eterična ulja, može oblog natopljen tinkturom prouzročiti upalu kože, pa se tinklura kao oblog mora upotrebljavati oprezno i ne s češćim ponavljanjem. Tinktura se razredu je s dva dijela prokuhane hladne vode.

Kod umora grlenih i vratnih mišića uzima se kao vrlo korisno jednom do dva puta na dan nekoliko kapi tinkture (10-15 kapi razrijeđeno s nešto vode). Vrlo uspješno djeluju oblozi s razrijeđenom tinkturom ili laganim čajem brđanke pripremljenim u obliku preljeva, kod ognojaka (abscessus), čireva na koži (furunculus), gnojne upale prstiju (panaritium - kukac), upale limfnih čvorova nakon inficiranih rana, odnosno ozljeda, upale staničnog tkiva te kod upala vena. Dobar uspjeh liječenja svodi se na stežuće i antiseptičko djelovanje već spomenutog eteričnog ulja kao i na sadržaj tanina u cvijetu. Za čišćenje rana miješaju se, već prema veličini rane, 2-4 jedaće žlice tinkture brđanke sa pola do 1 litre prokuhane hladne vode. Za brzo upijanje kod krvarenja mozga ili krvarenja kože upotrebljava se 20 g tinkture pomiješane sa 20 g destilirane vode. Da bi se kod dulje upotrebe obloga (kod oteklina, nategnuća mišića, iščašenja i tome slično) izbjegla oštećenja kože, treba više puta dnevno te dijelove kože Iako natrljati masnim uljem.

Unutarnja upotreba brđanke kao čajnog preljeva ili kao tinkture (10 do 15 kapi u nešto vode) preporuča se kao lijek za podražaj kod smetnji u optoku krvi uslijed slabosti srčanih mišića kao i kod napada nesvjestice. U malim količinama brđanka djeluje na proširenje krvnih žila, smirujući grčeve i regulirajući optok krvi. Preporučuje se uzimanje brđanke peroralno, tj. kroz usta kod arterioskleroze koronarnih žila, kod grčenja žila, kod lošeg protoka krvi u srcu, ali ova unutarnja davanja smije propisati samo liječnik. Odredaba liječnika treba se najtočnije pridržavati. Prekoračenje propisanih doza može prouzrokovati želučane grčeve, teškoće pri gutanju, pritisak stolice, proljev, glavobolju, štoviše, čak i kolaps.

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini stoji brđanka kao ljekovita biljka na prvom mjestu. Brđanka se upotrebljava gotovo samo kao sredstvo za rane kod otvorenih rana, kod izljeva krvi, kao i kod ozljeda svih vrsta. Ona je pravi kućni lijek i u najudaljenijim brdskim seljačkim kućama te se primjenjuje ne samo za ljude nego i za domaće životinje.

U narodnoj medicini tzv. "arnikašpirit" je izvanredno sredstvo za trljanje kod reumatičnih poteškoća, a naročito kod kostobolje. Unutarnjom primjenom brđanka sprečava gripu (influenca).

U prah stučeni korijen (4 do 8 g u jednoj čaši vina) umiruje trbobolju i grižu. Brđanka djeluje protuotrovno i preporuča se kod trovanja gljivama. I narodna medicina upozorava na štetnost prekomjerne upotrebe brđanke pa je ne treba upotrebljavati kod uzbudljivih stanja ili velike razdražljivosti.

Primjena u liječenju životinja: osušena i razmrvljena u prah zelen brđanke daje se stoci kad ne uzima hranu ili ako naginje kolici, tj. grčevitim napadima u trbušnim organima. Razrijeđena tinktura upotrebljava se za liječenje i čišćenje rana kod životinja.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE HREN LJUTI

Hren ljuti - ARMORACIA LAPATHIFOLIA GILIB.

Sinonimi: Armoracia rusticana G. M. Sch. — Cochlearia armoracia L. — Cochlearia rusticana Lam. — Nasturtium armoracia Fries.

Narodni nazivi: hrelj — hren — hrin — hrinj — kren — ledinja andrkva — ravet — ren — torman.

Opis biljke: višegodišnja biljka s jednim ili više jako razvijenim i valjkastim korijenom. Listovi su vrlo veliki na dugim peteljkama, uzdužno urezani tako dugo dok biljka ne cvate. Čim počnu izbijati cvjetovi, pojavljuju se ispod cvjetova mali perasto razdijeljeni listovi koji su bez peteljke i lancetastog oblika. Dugi cvatovi nose male i bijele cvjetove.

Miris i okus korijena je oštar, nadražujući, poput povrtnice, a nariban izaziva suze.

Vrijeme cvatnje: lipanj, srpanj.

Stanište: domovina hrena je južna Evropa. Iz tih područja hren se uzgojem raširio i na druge kontinente. Mnogo se sadi u vrtovima pa iz njih često "pobjegne" u slobodnu prirodu. Uzgojni oblik hrena zahtijeva duboku i dobru zemlju, ali ne i svježe gnojenu.

Ljekoviti dijelovi biljke: u jesen, a i dalje tako dugo dok zemlja nije smrznuta, vadi se podzemni dio biljke. Korijen hrena (Radix Armoraciae ili Radix Raphani rusticani) upotrebljava se samo u svježem stanju. Ispravno spremljen korijen u podrumu, i to u vlažnom pijesku, zadržat će svu vrijednost i u onim mjesecima kada se ne vadi iz zemlje.

Ljekovite i djelotvorne tvari: najvažnija ljekovita tvar u hrenu je glikozid sinigrin kojeg ima i u gorušici (br. 35). Osim toga, sadržana su jaka eterična ulja koja u spojevima s ostalim djelotvornim tvarima uzrokuju prilikom ribanja korijena suzenje očiju i kihanje. Nadalje su sadržani asparagin, sumpor, arginin, glutamin, aloksurne baze, oksidaze, peroksidaze, organski spojevi sumpora, spojevi kalija i obilno vitamina C.

Ljekovito djelovanje: korijen hrena je jako poznat kao kuhinjski začin, kao prilog određenim mesnim jelima ili kao glavni sastavni dio umaka od hrena, koji osim dobrog začinskog okusa pobuđuje i apetit. Hren se ipak u prvom redu smatra ljekovitom biljkom. Hren podražuje sluznicu želuca i crijeva i probavne žlijezde. On je ljekovita biljka koja pospješuje izlučivanje mokraće, no ne smiju se najednom uzeti veće količine, jer može uslijed velikog nadražaja bubrega izazvati krvarenje. Vrlo dobri uspjesi postignuti su kod upale mjehura i bubrežne nakapnice, ako su pravilno uzimane male količine hrena. Ako se dnevno uzimaju pune 3 do 4 jedaće žlice svježe naribanog hrena, kome je dodano nešto vinskog octa, a sve pomiješano s grožđanim šećerom, mokraća će uskoro postati čista i oslobođena štetnih sastojaka. Svježe istiješteni sok od hrena pomaže brzom uništenju koli-bakcila.

Uzimanje u malim količinama svježeg soka od hrena i to 15 do 20 kapi, tri puta dnevno između glavnih obroka, vrlo je dobar lijek kod upale debelog crijeva i svih onih crijevnih oboljenja, koja kroz ostatke truljenja i vrenja pružaju dobru podlogu koli-bakcilima. Time se ujedno otklanjaju popratne pojave, kao nadimanje, tromost stolice ili proljevi, smetnje u stvaranju želučanog soka te se normalizira aktivnost crijeva. Bogatstvo vitamina C čini hren odličnim sredstvom protiv skorbuta. Hren vrši koristan utjecaj na oboljela pluća. Uziman s medom ili šećerom on djeluje na rastvaranje sluzi te ublažuje podražaje na kašalj. Ovo ljekovito djelovanje ne ograničuje se samo na obične katare, nego djeluje i kod astmatičnih stanja pa čak i kod kašlja tuberkuloznih bolesnika te ih oslobađa sluzi i liječi. (Kneipp, prof. dr Eckstein, dr Flamm i dr.). Upotrebu hrena treba, međutim, napustiti ako istovremeno nastupe jaki proljevi ili postoji jako noćno znojenje. Hren trebaju redovito uzimati šećerni bolesnici kao i reumatičari i osobe koje naginju gihtu.

Slično kao i gorušica, samo što ne djeluje lako brzo i trajno, i hren je sredstvo za podražaj kože s mnogostranim ljekovitim djelovanjem.

Svježe naribani hren, nanesen na tkaninu kao kašasti oblog i stavljen na zatiljak, liječi glavobolju. Kašasti oblog položen na odgovarajuće dijelove tijela otklanja nervne bolove, išijas, neuralgične bolove nogu, koljena, leđa i ramena kao i bolne teškoće želuca i čira na želucu. Kašasti oblog ostaje tako dugo dok na pokritom dijelu kože ne nastupi žarenje. Nakon toga se crvenilo kože lagano premaže mašću koja smanjuje žarenje i pomaže kod epitelizacije kože (jekovitol, jekoderm), a može se nabaviti u svakoj ljekarni.

Primjena u pučkoj medicini: 2 čajne žlice naribanog hrena, kuhane u 1/4 litre crvenog vina pospješuju menstruaciju.

Da bi se pospješilo izlučivanje kamenaca, mokraće i menstruacija, namoči se 8 do 10 ploški hrena u šalicu bijelog vina i to popije nakon 8 do 10 sati močenja. Ako se ne može mokriti, nariba se hren, isprži na putru i kao oblog položi na mjehur.

Voda za zube kod sklonosti gnojnoj upali zubnog mesa: 50 g sitno naribanog svježeg hrena, 20 g sjemena komorača i 20 g paprene metvice stavi se na močenje kroz 3 mjeseca u 1 litru jake rakije, prema ukusu se razrijedi i time ispiru usta.

Kod pomanjkanja apetita uzme se 60 g svježe naribanog hrena i 40 g dragušca te se stavi na močenje nekoliko dana u 2 litre bijelog vina. Od toga se dnevno natašte pije 1/8 litre.

Kod groznice treba nanizati ploške hrena na konac i objesiti oko vrata, jer hren izvlači vrućinu.

Svježe naribani hren, stavljen na ubode pčele, ose ili drugih insekata, gotovo odmah odstranjuje bol pod uvjetom da je žalac izvađen.

Dobro i ljekovito djeluju kupelji od hrena kod ozeblina, odnosno, kod promrzlih ruku ili nogu. Kupke se pripremaju tako da se 1-2 šake hrena doda vrućoj vodi za kupanje; te kupelji treba češće primjenjivati. Kod čireva na želucu pije se vino od hrena (50 g naribanog hrena ostavi se kroz 8 dana u litri bijelog vina), a uzima se dnevno 2 puta po 1/8 litre i to ujutro natašte i naveče.

Hren kao kozmetičko sredstvo: ocat od hrena (naribani hren stavlja se na močenje kroz 8 dana u vinski ocat) kao razrijeđena otopina kozmetičko je sredstvo za uklanjanje sunčanih pjega, jetrenih mrlja i kožnih prištića.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE MEDVJETKA

Medvjetka - ARCTOSTAPHYLOS UVA URSI L.

Sinonimi: Arbutus uva-ursi L. — Arctostaphylos procumbens E. Mey — Arcto- staphylos officinalis Wimm. et Grab. — Uva ursi buxifolia S. F. Gray.

Narodni nazivi: divlja maginja — gornik — medvedovo grožđiče — medveđe grožđe — medveđi grozdić — medvedovo uho — medveđe uho — mečije grožđe — medvetka — medvijedica — opernik — opirnik — planika — planika crvena — vučja jabuka — zimzeleni gornik.

Opis biljke: višegodišnji zimzeleni grm koji raste prilegnut uz podlogu, visok do 70 cm. Grm medvjetke gusto je obrašten 2-3 cm dugim, jajastim i čvrstim kožnatim listovima. Zvonasti cvjetovi bijele su ili svijetloružičaste boje, obje­šeni u grozdovima. Plod je crveno obojena, brašnava okrugla boba.

Vrijeme cvatnje: od travnja do lipnja.

Stanište: biljka je rasprostranjena gotovo u čitavoj Evropi te Sjevernoj Aziji i Sjevernoj Americi. To je vrlo česta biljka na našim vapnenastim planinama, gdje raste na kamenitim obroncima, te u svijetlim i suhim borovim šumama. Mjestimice dolazi u velikom mnoštvu, uglavnom na dosta nepristupačnim mje­stima i često daleko od ljudskih naselja, što otežava sabiranje.

Ljekoviti dijelovi biljke: kao droga u zdravstvene svrhe upotrebljavaju se listovi (Folia uvae ursi). Sabiru se grančice koje se suše na zračnom mjestu u hladu. Kada su grančice s listovima potpuno suhe, tada se listovi s grančica omlate i rešetaju tako da se dobije čisti list. Na taj način dobiveni cijeli listovi ne smiju sadržavati dijelove stabljike i smeđe listove. Pažljivo osušeni i dobro izrađeni listovi imaju jednoličnu zelenu boju. Sabiranje se vrši u rano proljeće ili u jesen kada biljka u vegetaciji miruje. List i duljim stajanjem na za to prikladnom i suhom mjestu ne gubi svoju ljekovitost.

Miris i okus: listovi su bez mirisa ali zato opora i gorkog, a nakon dužeg vremena slatkastog okusa. Oporost dolazi zbog tanina, a gorkost uglavnom od glikozida arbutina.

Ljekovite i djelotvorne tvari: list medvjetke sadrži mnogo tanina te glikozida arbutina i erikolina, zatim arbutina, ursona, metilarbutina, galne kiseline i drugih tvari.

Ljekovito djelovanje: vrlo je raširen i poznat lijek za liječenje mokraćnih organa, djeluje na lakše izlučivanje mokraće i na čišćenje i dezinfekciju mokraćnih organa. Bolesnici, osjetljivi na želudac, ne podnose čaj pripremljen iz lista medvjetke radi visokog sadržaja taninske kiseline. Kao negativne posljedice mogu nastati mučnina, pomanjkanje teka pa čak i snažno povraćanje. Iz tih razloga moderno prirodno liječenje ne preporuča više list medvjetke u tolikoj mjeri kao što je ranije bio upotrebljavan. Osim toga se list medvjetke za liječenje spomenutih bolesti rijetko upotrebljava sam nego uvijek u kombinaciji s ljekovitim biljem koje ima isto ili slično ljekovito djelovanje, a ne izaziva kod osjetljivih bolesnika navedene smetnje. Često u kombinaciji s listom medvjetke kao čaj za dezinfekciju mokraćnih organa dolazi list breze (br. 33), biljka kilavica (br. 66), korijen sladića (br. 65) i dr.

Napomena: zbog velike primjene te biljke u medicini kao i zbog toga što se sabiranje vrši prirezivanjem grančica, a vrlo često i čupanjem čitave biljke, kod sabiranja se mora voditi računa da se biljka na pojedinom staništu ne uništi, tim više što je njezin rast vrlo spor.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE ČIČAK

Čičak - ARCTIUM LAPPA L.

Sinonimi: Lappa major Gaert — Arctium majus Bernh — Lappa officinalis Ali. — Lappa vulgaris v. major Neilr.

Narodni nazivi: čičak zeleni — čkalj — gorki lepuh — grki lopuh — grčki lopuh — konjski čičak — lapušina — lepušina — lopuk — repinec — repuh — repušina — ripalj — svijetnjak — veliki čičak — veliki lopuh — veliki ripanj.

Opis biljke: čičak je dvogodišnja biljka s dugim i vretenastim mesnatim korije­nom koji je iznutra bjelkaste boje, a izvana sivo-smeđ. U prvoj godini pojav­ljuju se veliki prizemni listovi s peteljkama i nepravilnog srcolikog oblika. U drugoj godini izraste uspravna razgranjena stabljika visoka 80 do 120 cm, a listovi su na stabljici sve manji idući prema vrhu stabljike. Cvjetne su glavice okrugle i smještene na vrhovima grana. Brojni ovojni listovi cvjetnih glavica završavaju se kukama zbog čega lako prianjaju na odjeću i na dlaku stoke. Cvjetovi su grimizno-crvene do grimizno-ljubičaste boje.

Miris i okus: svježe korijenje miriše neugodno i oštro, a bez mirisa je tek nakon što je potpuno suho. Okus je slatkast i sluzast.

Vrijeme cvatnje: od srpnja do rujna.

Stanište: nalazi se kao vrlo česta biljka uz ograde, puteve, rubove šuma, na neobrađenim zemljištima, uz željezničke pruge, uz nasipe, obale rijeka i drugdje. Čičak voli blizinu ljudskih naselja, tj. dobro gnojeno zemljište i sunčano stanište.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabire se u prvom redu korijen dvogodišnjih biljaka (Radix Bardanae), a raspoznavanje je vrlo lako, jer kod dvogodišnjih biljaka mora već izrasti stabljika. Korijen se sabire u travnju do početka svibnja te u listopadu i studenome. Korijen se iskopa, opere, očisti od sukorijenja i nad­zemnih dijelova stabljike pa se zbog lakšeg sušenja razreže po duljini. Suši se na toplom mjestu, a osušeni je korijen na prijelomu spužvast i bjelkaste boje. Po potrebi sabiru se i svježi listovi koji se odmah i kao svježi upotrebljavaju.

Ljekovite i djelotvorne tvari: mnoge tvari koje su uglavnom ljekovite, čine tu biljku jednom od najvrednijih ljekovitih biljaka. Od tih tvari sadržano je u korijenu oko 45 % inulina (posebna vrsta šećera), zatim masnih kiselina, fosforne kiseline, taninske kiseline te drugih organskih kiselina i masnog i hlapivog ulja.

Ljekovito djelovanje: korijen djeluje proluotrovno, pospješuje izlučivanje mokraće i znoja, te čisti krv.

Djelovanje korijena na čišćenje krvi i na izlučivanje otrovnih tvari iz tijela prema najnovijim istraživanjima znatno nadmašuje djelovanje skuplje inozem­ne droge, tj. korijena sarsaparile (Radix Sarsaparillae).

Na žalost, o ljekovitosti čička se čuje vrlo malo, a mnogo više kao o dosadnom korovu. Visoki sadržaj inulina čini korijen čička naročito korisnim kao ljeko­vitu biljku kod bolesti jetre, a vrši i koristan utjecaj na izlučivanje žuči. Osim toga, visoki sadržaj inulina u korijenu od značenja je za šećerne bolesnike jer inulin ne opterećuje izmjenu šećera kod šećernih bolesnika. Iz korijena čička može se u dijeti šećernih bolesnika prirediti ukusno povrće. Čaj od čičkova korijena pogodan je za liječenje smetnji u jetri i žuči, za čišće­nje krvi, a izvana kao kupelj kod kožnih bolesti; priprema se hladnim načinom. Puna čajna žlica svježeg i usitnjenog korijena stavi se u šalicu hladne vode te se ostavi na močenju 7 do 8 sati nakon čega se sasvim kratko prokuha. Piju se dnevno 2-3 šalice.

Svježi sok iz svježe iskopanog i dobro očišćenog korijena priređuje se tako da se korijen usitni, prelije polovinom količine vode i istiješti. Od tako dobi­vene tekućine piju se u gutljajima 2 šalice dnevno.

Primjena u pučkoj medicini: čaj od čičkova korijena služi kao kupelj za mokre lišaje, kožne čireve, apscese i ostale kožne nečistoće. Nakon kupelji zgnječi se svježi korijen i u tako zgnječenom stanju položi kao oblog na oboljela mjesta.

Svježe istiješteni sok iz korijena kapa se na otvorene rane, čireve, mliječne krastice (crusta lactea, oboljenja kože na obrazu dojenčeta), kožne čireve, ope­kotine te na ekceme pa se pusti da se sok osuši. Kod vodenih prišteva u ustima i ždrijelu ili kod ispucanih usta grglja se ili ispire čajem od čičkova korijena. Mast od čičkova korijena upotrebljava se izvana za liječenje rana i čireva, te za liječenje lišaja i krastavih rana na glavi. O dobrim uspjesima s tom masti izvještava i Kneipp koji ju je primijenio za liječenje opekotina. Čak, štoviše, postižu se uspjesi u liječenju zloćudnih čireva i u lakšim slučajevima tuberku­loze kože (lupus vulgaris) zajedno s unutarnjom primjenom čaja.

Mast od čičkova korijena priprema se vrlo lako: svježi sok korijena pomije­ša se sa čistom svinjskom mašću dok ne nastane kaša. Iz korijena se dobiva tzv. čičkovo ulje koje nalazi primjenu u liječenju ispadanja kose. Često se osporava uspjeh čičkova ulja u liječenju ispadanja kose, no treba naglasiti da čičkovo ulje ne može ljekovito djelovati ako je korijen kose odumro zbog hormonalnih promjena ili uslijed teških oštećenja kose (lišaji, ekcemi i dr.). Kod zdravog, ali samo oslabljenog korijena kose mogu se sasvim sigurno postići dobri uspjesi čičkovim uljem, koje potiče cirkulaciju krvi. U pučkoj medicini upotrebljava se čaj od čičkova sjemena protiv stvaranja bubrežnih kamenaca, jer čaj pospješuje izlučivanje mokraće.

Napomena: skupini čička pripadaju još neke vrste koje se od opisanog čička razlikuju u nekim pojedinostima, a inače su to biljke koje se pojavljuju na istim staništima, a u liječenju imaju jednake mogućnosti primjene. To su:

• Arctium minus (Hill) — čije su cvjetne glavice veličine lješnjaka, dakle, znatno manje i grimizne, rijetko i bijele boje.
• Arctium tomentosum Lej. et. Court. — sa paučinastim i vunastim ovojnim listovima cvjetnih glavica tamnogrimizne boje.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!