subota, 22. listopada 2011.

LJEKOVITE BILJKE RUSOMAČA

Rusomača - CAPSELLA BURSA PASTORIS MED.

Sinonimi: Bursa pastoris Wig. — Capsella grandiflora L. — Thlapsi bursa pastoris L.

Narodni nazivi: bobulica — božja mošnjica — čobanska torba — čobanska torbica — gusomak — hoću-neću — kesica — kobulica — kosomača — kokošica — mačkine suze — mačkino srce — pastirska torbica — rosomača — siročića — statnik — taška — torbica — torbičica.

Rusomača

Opis biljke: najčešće kao dvogodišnja biljka, rusomača izraste do 40 cm visoko i ima vretenast korijen. Prizemni duguljasti listovi sačinjavaju mnogolisnu rozetu. Listovi na stabljici su nerazvijeni i suličasto produženi. Gornji dio stabljike nosi bijele sitne cvjetiće grozdasto složene. Plod je trouglasta do srcolika komušica, duga oko 5 mm, po kojoj je i biljka radi svojeg oblika dobila ime.

Rusomača

Miris i okus: biljka je gotovo bez mirisa, a okus joj je slatkast, neugodan i ljut - vjerojatno zbog prisustva sumpornih spojeva u biljci.

Vrijeme cvatnje: od ožujka da kasne jeseni.

Stanište: rusomača je raširena po čitavoj Evropi kao pratilac kulturnog bilja. Raste kao običan korov uz naselja, na livadama, pašnjacima, poljima, na zapuštenim zemljištima, strništima, uz putove i živice i drugdje. Biljka voli jako pognojenu zemlju.

Ljekoviti dio biljke: sabire se biljka u cvatu (Herba Bursae past oris) od mjeseca travnja do rujna. Sabrana biljka suši se u hladu, nakon čega se sitno izreže i sprema u tamne staklene posude.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u ovom "korovu" sadržane su brojne i vrijedne tvari, prije svega organske baze, holin, acetilholin i tiramin, nadalje nepostojani alkaloid bursin, sumporno-eterično ulje, saponin, kalijeve, kalcijeve i natrijeve soli, tanin i citronska kiselina. Postojanje organskih baza, kao i njihova količina, ovisna je, prema novijim rezultatima istraživanja, o prisustvu jedne gljivice na biljci. S obzirom da o većem ili manjem napadu te gljivice može biti i različito ljekovito djelovanje biljke, prikladno je da se biljka sabire u proljeće i u ljetu te da se nakon sušenja i sitnjenja dobro promiješa. Na taj se način dobiva droga s jedinstvenim ljekovitim djelovanjem.

Ljekovito djelovanje: današnja rusomača nije jednaka onoj biljci koju je Dioskurid nazvao Thlaspi. On je vjerojatno mislio na biljku gorušinu (Teesdalia nudicaulis L. R. Br.) po vanjskom izgledu vrlo sličnu, koja je prvobitno bila udomaćena u zemljama Sredozemlja. Rusomača je prvi puta besprijekorno bila opisana 1485. god. u knjizi "Vrt zdravlja", te joj je uskoro pripisana visoka vrijednost u pučkoj medicini. U kasnijim knjigama o ljekovitom bilju srednjega vijeka rusomača je vrlo hvaljena kao ljekovita biljka koja djeluje na zaustavljanje krvarenja, protiv krvavog mokrenja, kod prejake menstruacije, krvarenja iz nosa i za zaustavljanje krvi kod rana koje jako krvare. Kako se biljka sve više širila i u velikom mnoštvu pojavljivala na obradivim površinama, dobila je ponižavajuće ime "korov", izgubila je na ugledu i pala u zaborav kao ljekovita biljka. Tek je Kneipp ponovo označio rusomaču kao ljekovitu biljku i po djelovanju je stavio odmah iza poljske preslice (br. 55). Doduše, u rusomači se otkrila ljekovitost kod krvarenja maternice, ali se uskoro poslije toga smatralo da se našla djelotvornija droga inozemnog porijekla i to sjevernoamerička samonikla biljka Hydrastis Canadensis L. od koje se upotrebljava vrlo gorak podanak (Rhizoma Hydrastis). Tako je rusomača kao biljka domaćih polja i oranica ponovo zaboravljena i tek se u prvom svjetskom ratu ponovno sjetilo rusomače, kada se prekomorske droge nisu više mogle uvoziti. Daljnja su istraživanja pokazala da je rusomača u najmanju ruku jednako vrijedna kao i ta inozemna droga. Tako je konačno rusomača, uz naknadne rezultate istraživanja, priznala kao domaća ljekovita biljka pa se više ne treba tragati za "dragocjenom" prekomorskom ljekovitom biljkom.

Rusomača u prvom redu sužava krvne žile pa se može upotrijebiti kao vrlo dobro sredstvo za zaustavljanje krvi. Rusomača se može upotrijebiti kod najrazličitijih krvarenja, tako kod krvarenja želuca, crijeva, nosa i rana, a preporuča se također kod krvarenja bubrega i pluća. Kod krvarenja maternice treba rusomači dati prednost pred otrovnom i tako opasnom ražovom glavnicom (br. 169). Djelatna tvar tiramin djeluje na uspostavljanje i jačanje ritmičkog skupljanja muskulature maternice i, ako je doziranje odredio liječnik, rusomača se vrlo dobro primjenjuje kao sredstvo za pospješenje trudova pa se tako olakšava porođaj.

Sličan utjecaj ima rusomača i na muskulaturu crijeva, tako da kod sporih i lijenih crijeva uzrokuje pospješenje stolice.

Treba spomenuti još jedno ljekovito djelovanje rusomače, čime upravo danas postaje važna ljekovita biljka. Jedna u današnjem vremenu proširena bolest je poremećaj krvotoka, bilo da je uzrokovan niskim ili visokim krvnim tlakom. Rusomača je, naime, ljekovita biljka, sasvim slična imeli (br. 158) koja poravnava krvotok i koja se najtoplije može preporučiti kako kod niskog krvnog tlaka, s polaganim radom srca, tako i kod previsokog krvnog tlaka s ubrzanim bilom.

Upotreba: za dnevnu količinu priprema se čajni oparak za 2 šalice i to od 4 čajne žlice suhe ili 2 čajne žlice svježe biljke; pije se nezaslađen u gutljajima. Tokom dana mogu se uzimati 3-4 čajne žlice svježeg biljnog soka. Na osnovu liječničkog nalaza mogu se u slučaju potrebe dnevne količine povisiti: kod bolova u trbuhu kao i kod unutarnjih krvarenja preporučuje Kneipp da se biljka prelije vrućim bijelim vinom, nakon čega se procijedi i pije gutljajima. Kao preventivno sredstvo kod prejakog krvarenja za vrijeme menstruacije, preporuča se 8 dana prije početka menstruacije uzimanje u gutljajima tokom dana 1-2 šalice čaja od rusomače. Kod prejakog krvarenja uzima se svaki sat po 1 čajna žlica čaja. Uzimanje ledenog čaja, kako se to čak i preporuča, treba u svakom slučaju izbjegavati.

Rusomača se može miješati i s drugim ljekovitim biljem ukoliko se time ljekovitost razumno nadopunjuje. Tako se kod krvarenja bubrega može upotrijebiti čajna mješavina od jednakih dijelova rusomače i poljske preslice (br. 55). Ovaj se čaj pije bez šećera, a za 1 šalicu čaja uzima se 1 čajna žlica te mješavine.

Čajna mješavina kod krvarenja iz pluća: upotrebljava se čajna mješavina od jednakih dijelova rusomače, bijele imele (br. 158), oputine (br. 109) i korijena uspravne petoprste (br. 111a). Čaj se priprema na način kako je ranije navedeno.

Kod bijelog cvijeta priprema se čajna mješavina iz jednakih dijelova rusomače i bijele mrtve koprive (br. 77) od koje se za oparak uzima 1 čajna žlica za 1 šalicu čaja, a piju se 2-3 šalice dnevno nezaslađene i u gutljajima.

Primjena u pučkoj medicini: rusomača se u pučkoj medicini primjenjuje protiv uloga, žutice i protiv unutarnjih i vanjskih krvarenja. Kod oteklina u vratu potrebno je više puta na dan grgljanje mlačnim čajnim oparkom. Za brzo liječenje rana posipa se na svježe rane u prah stučena suha biljka. Kod krvarenja iz nosa ušmrkava se čaj od rusomače. Pučka medicina preporuča kod šećerne bolesti dnevno 2-3 šalice čaja od rusomače.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE NEVEN

Neven - CALENDULA OFFICINALIS L.

Narodni nazivi: bilek — bileć — bridovno zelje — mesiček — ognjac — ognjec — prstenčac — rigelc — ringels — vrtleni neven — zimorod — žutelj.

Neven

Opis biljke: neven je jednogodišnja, razgranjena biljka sa stabljikom visokom do 60 cm, a čitava biljka proviđena je pustenastim dlakama. Listovi su naspramno smješteni i na stabljici sjedeći. Cvjetna glavica je narančasto-žute boje i promjera do 4 cm. Smatra se da je biljka predskazivač vremena, jer se primijetilo da još u istom danu pada kiša ako cvjetne glavice ostanu zatvorene poslije 7 sati ujutro!

Neven

Miris i okus: svojstven i aromatičan.

Vrijeme cvatnje: od lipnja gotovo do kraja listopada.

Stanište: iako mu je prvobitna domovina južna Evropa, neven se sasvim udomaćio i u drugim predjelima, ali uspijeva samo kao kultivirana biljka. Neven se već od 12. stoljeća mnogo uzgaja kao ukrasna i ljekovita biljka i često se susreće u vrtovima.

Već je Hildegarda od Bingena temeljito opisala neven pod imenom "ringula" odnosno "ringella", hvalila je njegovu mnogostranu ljekovitost i preporučivala uzgoj te biljke. Neven uspijeva kako u dobroj vrtnoj zemlji tako i na skromnijim zemljištima.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se cvjetne glavice (Flores Calendulae), a u pučkoj medicini sabiru se i listovi (Folia Calendulae) za vrijeme cvatnje. Sa cvjetovima se mora postupati s najvećom pažnjom. Oni se sabiru samo po sunčanom vremenu i to mora prije sabiranja vladati bar nekoliko dana lijepo vrijeme. Nakon sabiranja cvjetne se glavice stavljaju na sjenovito i zračno mjesto da se samo djelomično prosuše. Nakon toga se iz cvjetnih glavica skinu samo latice koje daju cvijet nevena, tj. Flores Calendulae, drogu u službenoj upotrebi. Latice cvijeta se oprezno dosuše, no to dosušenje treba po mogućnosti obaviti što brže, a kod toga se ne smije upotrijebiti umjetna toplina. U pučkoj medicini suše se cijele cvjetne glavice i u cijelom se stanju upotrebljavaju, a isto tako i listovi.

Ljekovite i djelotvorne tvari: one su još nedovoljno i samo površno ispitane. Utvrđeni su tragovi eteričnog ulja, smola, saponini, gorke tvari, guma, sluz koja sadrži dušik, bjelančevine, kalendulin, prozirna poput karotina žućkasta boja koja nabubri u vodi, topiva u alkoholu i octu, a netopiva u eteru. Nadalje su dokazani laurin, miristin, soli fosforne kiseline i ostale mineralne soli, te palmitinska jabučna i salicilna kiselina.

Ljekovito djelovanje: mnogi ljekoviti sastavni dijelovi koji su sadržani u nevenu stavljaju ga u položaj izvanredne ljekovite biljke, iako mu taj položaj do sada nije u cjelosti priznat. Već je Kneipp bio jaki zagovornik nevena te je njegovom zaslugom biljka pobliže istražena pa se klinički rezultati ne mogu prešutjeti. Po vanjskoj upotrebi nije neven samo sličan brđanki (br. 22) nego joj se približava i u pogledu njezinog ljekovitog djelovanja i to prije svega u primjeni kao biljka za rane. Neven čisti (čak nešto nagriza), steže, pobuđuje cirkulaciju i pospješuje rast novog tkiva kod liječenja rana (granulaciono tkivo). Tinktura od nevena (jedna šaka nevena stavljena na močenje 5 do 6 tjedana u vinsku žestu ili jaku rakiju) prikladna je, razblažena kuhanom vodom, za obloge kod rana, zgnječenja tkiva, podlijevanja krvi, pretegnutih mišića i dr. Osim toga su ti oblozi od izvanrednog djelovanja kod zloćudnih gnojnih rana, gnojnih ili poput raka čireva, kod čireva uslijed proširenih vena, kod otvorenih rana nastalih dugotrajnim pritiskom, ležanjem te za liječenje oteklina.

Prema nekima neven se vrlo preporuča kod zloćudnih čireva na prsima ako imaju i karakter poput raka (rak dojke). Liječnici, kao dr W. Bohn, dr Halenser, dr Stager i ostali, preporučili su neven protiv naklonosti prema raku, a univ. doc. dr med. H. Secl, Berlin, dr med. S. Flamrn, Bad Worishofen, univ. prof. dr med. F. Eckstein, Freiburg i dr. - protiv zloćudnih čireva. Poput Kneippa koji se svojevremeno zalagao za neven kao prirodni lijek kod gnojnih i zloćudnih čireva, u najnovije je vrijeme američki liječnik i istraživač dr med. Drwey dokazao jedinstvenu ljekovitost nevena upravo kod zloćudnih čireva. Jednako je vrijedna upotreba kod svih nabrojenih bolesti i teškoća tzv. mast od nevena: priprema te masti je potpuno jednostavna. Svježe ubrani cvjetovi, a također i listovi dobro se isprže u vrućoj masti, nakon čega se čitav sadržaj procijedi kroz lanenu krpu u određenu posudu i još se preostali sadržaj u lanenoj krpi dobro istiješti. Ta ohlađena mast daje nevenovu mast koja nebi smjela nedostajati ni u jednom domaćinstvu.

Neven u obliku čaja upotrebljava se kod oboljenja želuca i crijeva, kod želučanih grčeva, čireva na želucu, proljeva, upale debelog crijeva (kolitis) kao i kod vodene bolesti i krvavog mokrenja. Za pripremu čaja uzimaju se 1 do 2 čajne žlice osušenih ili svježih cvjetnih latica nevena te se popare sa 1 šalicom vruće vode, ostavi se 5 do 10 minuta, a onda se čaj procijedi. Čaj se uzima nezaslađen u količini od 3 do 4 šalice dnevno, a uzima se oko svakog sata po 1 puna jedaća žlica.

Primjena u pučkoj medicini: svježi cvjetovi i listovi zgnječe se i pomiješaju maslacem od kozjeg mlijeka te tako pripremljeni daju poznati "nevenov maslac" koji se u obliku melema ne samo polaže na pokvareni želudac nego se upotrebljava i kao mast za rane koje na taj način uskoro zacjeljuju. Ta mast liječi zloćudne čireve i otekline, a upotrebljava se s najboljim uspjehom kod otvorenih rana na nozi, kod gnojenja kostiju (apsces), čireva na goljenici te kod gnojnih rana koje teško zacjeljuju.

Svježi sok odstranjuje bradavice i kraste, a gusto ukuhani svježi sok upotrijebljen kao kupelj, pomaže kod krasta, lišajeva i stvrdnutih žlijezda. Čaj od nevena, redovito uziman, djeluje na čišćenje krvi. Ako se jedan tjedan prije početka menstruacije dnevno pije čaj od nevena, normalizira se tok menstruacije i znatno ublažuju smetnje. Kupelji oka mlačnim čajem nevena jačaju očni vid.

Čajna mješavina kod čireva na želucu: u jednakim dijelovima pomiješa se cvijet nevena, kopriva (br. 150), čestoslavica (br. 155), hrastova kora (br. 119) i rosopas (br. 45). Od te se mješavine uzmu 2 čajne žlice za 2 šalice čajnog oparka te se ta količina pije tokom dana u gutljajima i nezaslađena.

Primjena u liječenju životinja: mast od nevena vrlo je prikladna za liječenje čireva i oteklina i otvorenih rana kod domaćih životinja.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE ZELJE,KUPUS

Zelje, kupus - BRASSICA OLERACEA L. VAR. CAPITATA

Podvrste i oblici: subv.

compressa Lam. — conica Lam. — eliptica D. C. — ovata D. C. lH sphaerica D. C.— alba D. C. — rubra hort.

Narodni nazivi: beli kupus — bijelo zelje — broskva glavatica — crveni kupus — crveno zelje — glavati kupus — glavato zelje — kapus — kapusta — pitomo zelje — zelje.

Zelje, kupus

Opis biljke: pod kupusom se podrazumijeva određena vrsta, većinom nazvana glavati kupus, koji je podijeljen u dvije podvrste i to: bijeli i crveni kupus. Kupus se razvio iz svog prvobitnog oblika, tj. divljeg kupusa (Brassica oleracea L.) koji raste na kamenitim obalama Evrope, od Sredozemne obale do Irske. Još u prethistorijskom dobu taj su divlji oblik upotrebljavali prastanovnici evropskog obalnog područja. Stalnom selekcijom u dugom vremenskom razdoblju nastala je iz tog divljeg kupusa današnja kulturna biljka. U starom Egiptu kupus nije bio poznat. Tek putem raznih grčkih naseobina u zapadnom Sredozemlju dospio je kupus u Grčku pa već Teolrast u 4. stoljeću pr. n. e. razlikuje 3 vrste kupusa. Dioskurid ocjenjuje kupus već sasvim po današnjem shvaćanju: "Da je kupus zdraviji ako se samo ugrije, nego kada se dugo kuha ili ga se dva puta kuha, dakle, ako ga se podgrijava." Još veći ugled uživao je kupus kod Rimljana koji su ga nazvali brassica. Već je Katon Stariji (oko 200. pr. n. e.) hvalio kupus "kao najbolje povrće", te daje čitav niz kuharskih i medicinskih uputa. Kao kiseli kupus u današnjem smislu i njegovo konzerviranje, nije bio poznat niti Grcima, niti Rimljanima. U germanske zemlje došao je kupus preko samostanskih vrtova. U početku je konzerviranje kupusa vršeno na rimski način, tj. glavice su se kupusa posipale solju, prelile octom i spremale u glinene posude, no taj se način konzerviranja nije mogao probiti. Radi toga je slavenski postupak pripremanja kiselog kupusa, kao što se to danas radi, našao opću primjenu.

Zelje, kupus

Iz izlaganja Kolumele, jednog od najznačajnijih pisaca starog Rima, vidi se koliko je najraznovrsnijih jela već tada priređivano iz kupusa, a i on već nabraja 10 vrsta kupusa. Danas je poznato mnogo vrsta i podvrsta, što pokazuje, koliko su biljke sklone promjenama, da iz jedne male divlje biljke može nastati kulturna biljka iz čije skraćene stabljike izbijaju zaobljeni listovi, koji se zbijaju u čvrstu kuglastu glavu, tj. u glavicu kupusa.

Tako dugo dok su se Rimljani jednostavno hranili i dok su kupus i žitna kaša bili sastavni dio njihove jednostavne i zdrave hrane, bili su stoljećima sposoban, zdrav i jak narod. Povijesni razvitak donio je Rimljanima bogatstvo, a time i nezdrav udoban život. Rimski historičar i pisac Gaj Plinije Sekund, koji je umro 79. god. n. e. i koji je živio u tom nezdravom i rasipničkom vremenu, opominjao je već svoje sunarodnjake i kudio njihov nezdravi način života: "Umjesto da se zadovoljavamo jednostavnim načinom života naših predaka, koji su se prehranjivali kupusom iz vlastitih povrtnjaka, drži se danas mnogo pametnije, roniti u dubinu mora, izvlačiti iz njega kamenice i uvažati fazane iz Kolhide i biserke iz Sjeverne Afrike. U našem vremenu, kada je raskošni život došao do vrhunca, hoće se piti vino koje je sazrelo prije nego je uživalac rođen, a bogati hoće jesti bolje plodove nego siromašni. Plodovi zemlje se preziru, a bogati hoće imati bolji kruh nego priprost čovjek."

Ljekoviti dio biljke: to su tzv. glavice kupusa koje se spremaju s polja i povrtnjaka početkom jeseni. Pravilnim spremanjem kupus će pružiti sve do proljeća iduće godine vrijedno svježe povrće, a time i najvrednije biljne mineralne soli i vitamine.

Podrum za spremanje ne smije biti pretopao. Potpuno su neprikladni i ne mogu se preporučiti podrumi s centralnim loženjem ili podrumske prostorije s betonskim podom. Dobro prozračni, duboki kućni podrumi s dobro nabitim podom od ilovače, najprikladniji su ne samo za spremanje kupusa nego i za svako povrće, krumpir i voće. Samo u takvim podrumima drži se povrće i voće svježe do drugog proljeća i ostaje biološki punovrijedno. Preko ljeta se podrum vrlo temeljito očisti i prozrači kako bi u jesen mogao primiti nove zalihe za zimu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: kupus sadrži ugljikohidrate, biljnu bjelančevinu i masti, smolu, ekstrakt koji sadrži gumu, u alkoholu rastvorljive tvari, važne elemente od kojih naročito kalij i kalijev nitrat, kalijev sulfat, željezo, magnezijev oksid, sumpor, nedovoljno istraženih vitamina te vitamina A i C.

Ljekovito djelovanje: kupus može na razne načine djelovati ljekovito:

1) svjeti listovi (bijelog) kupusa: čisti, zdravi i svježi listovi moraju se dobro očistiti od dijelova zemlje. Vanjski se listovi kupusa skinu, a upotrebljavaju se samo unutarnji, svježi listovi. Prije upotrebe jedan do dva svježa lista se isperu i stave između dva čista rupca da se lagano prosuše. Nakon toga se izrežu debela lisna rebra, a preostali se lisni dijelovi izvaljaju okruglom bocom da bi postali mekani. Više tako pripremljenih listova stave se na mjesta na tijelu koja se liječe i lagano učvrste povezom.

Kod čireva i rana koje teško zacjeljuju i koje se djelovanjem stavljenih listova kupusa sada otvaraju tako da ističe gnojni iscjedak, treba se pobrinuti za oblog koji dobro upija, no i taj se ne smije čvrsto povezati, jer inače nastaju jaki bolovi. Lisne obloge najbolje je stavljati ujutro i navečer. Kod svake promjene obloga kod rana ili čireva koji cure, potrebno je temeljito čišćenje rana razrijeđenim alkoholom. Vrlo je dobro čišćenje i mlačnim čajem od kamilice (br. 89). Upotrijebljeni listovi ne smiju se ponovno upotrebljavati, a najbolje ih je spaliti.

Kod čireva ili gnojnih teško zacjeljivih rana treba opisane lisne obloge obnavljati jednom do dva puta dnevno, a postupak provoditi do potpunog izlječenja. U početku liječenja izlučuje se više ili manje iz rane tekućina neugodna mirisa, crvenilo i oteklina se povlači, a bolno mjesto na tijelu dobiva ponovo svoj oblik i boju, a otvoreni čirevi i rane dobro zacjeljuju. Takvim postupkom liječe se i upalna mjesta izazvana crvenim vjetrom (erysipelas), a i kod gnojnih upala staničnog tkiva (flegmona) ili kod gangrenoznog crvenog vjetra kao i kod gangrena ili još težih rana i ozljeda utvrđeni su iznenađujući rezultati liječenja. Kod mjehurića i prišteva koji naginju da postanu čirevi, liječenje ovim postupkom većinom sprečava stvaranje čireva.

Vrlo dobri uspjesi postižu se takvim oblozima kod raznih osipa (egzantem), kod crljenice (rubeola), znojnog osipa (milijarija) te kod pojasastog osipa (herpes zoster).

Gotovo da se listovi bijelog kupusa mogu nazvati širokim prirodnim lijekom, a oni to u stvari i jesu, jer pokazuju dobre uspjehe u liječenju neuralgije lica i zuba, kod naglih glavobolja i kod reumatičnih bolova.

Crijevni katar (enteritis) povezan čak i s krvarenjima hemoroida liječi se oblozima svježih listova.

Boluje li se od astme ili bronhitisa s mnogo sluzi, treba ujutro i navečer stavljati na prsa i gornji dio trbuha oblog od otprilike četiri velika lista kupusa. Prije toga treba listove malo ugrijati u toploj vodi i između dva rupca lagano prosušiti. Lisni oblozi ublažuju jake bolove kod opekotina i pospješuju izlječenje.

Oni koji boluju od gihta, stavljaju takve obloge na bolna mjesta. Kod upale maternice (metritis) ili kod prekomjerno jakih mjesečnih krvarenja (menoragija) preporučuje se redovni oblozi u području trbuha i bubrega.

Kod gnojne upale prstiju (panaricij) u narodu nazvano "kukac" dolazi do brzog ozdravljenja ako se cijeli prst omota sa dva lista i ako se oblog obnavlja dva puta dnevno.

Kod krasta, mliječnih krastica dojenčadi, pa čak i kod raznih teško izlječivih oteklina može doći do izlječenja ovim oblozima.

Trajno izlječenje kod svih kožnih oboljenja može se postići samo tada, ako se uz tu kuru liječenja primjenjuje istodobno i unutarnje čišćenje, pa bezuslovno treba poduzeti istovremeno i kuru čišćenja krvi.

2) Unutarnja primjena svježeg soka od kupusa: svježe istiješteni sok pokazuje također jedinstvenu ljekovitost. Svježi sok, koji se dobiva tako da se kupus usitni i istiješti, ima doduše svojstven i pomalo neugodan okus, no oni koji boluju na želucu, rado će prihvatiti tu osebujnost, ako se zna, da je taj svježi sok u stanju liječiti čir na želucu (ulcus ventriculi) i čir na dvanaestercu (ulcus duodeni). Temeljita klinička istraživanja u Kaliforniji kao i neovisno o ovima izvršena istraživanja na Sveučilišnoj medicinskoj klinici u Bernu, dala su dokaze da se svježim sirovim sokom bijelog kupusa te bolesti mogu izliječiti bez operacije. Provedba tog prirodnog liječenja je jednostavna: uz dijetnu hranu (ništa pečenog, ništa prženog, bez svinjskog mesa i masti, umjetnog octa, s vrlo malo soli, bez mirodija, ništa alkohola, bez pušenja i dr.) dobiva bolesnik prema stanju bolesti dnevno do 1 litre svježeg istiještenog soka, kojega tokom dana pije u gutljajima. Nakon 3 do 4 tjedna točno pridržavane kure u pravilu će biti izliječen čir na dvanaestercu i čir na želucu. Kod velikih čireva ili kod već puknutog čira s krvarenjem, trajanje liječenja bit će nešto dulje. Čirevi na želucu reagiraju katkada nešto slabije pa u tom slučaju kura može trajati do 6 tjedana.

Vrlo dobri uspjesi liječenja utvrđeni su i kod upale debelog crijeva (ko-litis).

Još nikada nisu nastupile negativne posljedice ili kakva druga oštećenja. Vraćanje bolesti ne može se izbjeći, kao kod svake bolesti, pa u tom slučaju treba kuru sa sokom u skraćenom obliku nakon nekog vremena ponoviti, odnosno, treba s njom početi pravovremeno čim postaju vidljivi prvi znakovi vraćanja bolesti.

Kod pripreme soka ili kod kure sa sokom treba strogo paziti na slijedeće:

a) uvijek treba upotrijebiti samo svježe istiješteni sok. Sok nije podesan niti za spremanje niti za držanje u hladnjaku. Grijanjem soka ili pasteriziranjem gube se gotovo u cijelosti najdjelotvornije ljekovite supstance. Nastojanja da se istraže metode konzerviranja svježeg soka kod kojih se nebi gubile njegove biološke vrijednosti, nisu još pokazala pozitivnih rezultata i nisu još provedena do kraja;

b) usitnjavanje i tiještenje kupusa u kojem od sokovnika za povrće treba provesti s dodatkom vode;

c) sok se ne smije primijeniti kao isključiva hrana. Kure s hranom, kao i uzimanje soka, treba se bezuvjetno pridržavati. Kura traje najmanje 3 tjedna, u težim slučajevima do 6 tjedna i to neprekidno;

d) u slučaju da nastupi nadutost, uzima se ujutro na tašte te prije ručka i večere 1 mala šalica nezaslađenog biljnog čaja i to mješavinu jednakih dijelova kamilice (br. 89) i kima (br. 42) priređenog na uobičajeni način. Sok se u tom slučaju ne pije neposredno iza uzimanja čaja nego tek 1 sat nakon ručka.

Jedinstveni uspjeh liječenja tom kurom svježeg soka treba zahvaliti novo otkrivenom anti-ulcus-faktoru koji je u naročitoj mjeri sadržan u bijelom kupusu, a koji se vjerojatno nalazi i u kojoj drugoj biljci.

Nije isključeno da se ovdje radi o novom vitaminu, vitaminu U (izvedeno od ulcus) čije pomanjkanje u crijevima i u želucu pospješuje stvaranje čira i koji obilnim dovođenjem u obliku opisane kure sa svježim sokom ponovo oživljava izmjenu tvari u stanicama i nadasve povoljno djeluje. Sok od kupusa liječi! Mnogima izgleda to danas još previše jednostavno, no kako je rekao Paracelsus, veliki narodni liječnik.

"U jednostavnom leži sve!"

Spoznaja tog genijalnog čovjeka, temelj je moderne nauke o prirodnom liječenju.

3) Kupus kao svježe povrće i kao kiseli kupus: već kao svježe povrće kupus je prikladan u dijetnoj ishrani, jer on kod kronične začepljenosti povećava voluminoznost sadržaja crijeva, na taj se način formira klizna masa i olakšava pražnjenje crijeva. Listovi kupusa sadrže malo ugljikohidrata i radi toga su dozvoljeni u dijeti šećernih bolesnika. Kupus kod pripremanja upija mnogo masti pa je i hranjivo jelo. Mali sadržaj purinskih supstanci i obilje mineralnih soli u kupusu, čine ga prikladnom dijetnom hranom za one koji boluju od gihta.

Zahvaljujući konzerviranju, tj. kiseljenju, kupus je jedan od najvažnijih biljaka čija ljekovita snaga prelazi i gdjekoje druge ljekovite biljke. Ovo se mora naročito naglasiti, ako kupus i nije oficijalna biljka, da se njegovo opisivanje u knjizi o ljekovitom bilju nebi pogrešno ocijenilo. Da je kupus više nego samo "povrće" zahvaljuje se rezultatima istraživanja slavnih biologa i narodnih liječnika pa, iako danas još za kupus pridjevak "ljekovita biljka" zvuči neobično, mogla bi ova izlaganja pridonijeti da se kupusu kao ljekovitoj biljci daje ono mjesto koje mu pripada.

Konzerviranja kupusa u obliku kiseljenja kao kiselog zelja treba provesti vrlo pažljivo i točno. Za ispravno pripremljeni kiseli kupus moraju se u rezanom i zasoljenom kupusu razviti dva mikroorganizma i to bacili mliječne kiseline i kvasne gljivice. Ako se te dvije vrste ispravno razviju, tada one potiskuju gljivice plijesni i bakterije maslačne kiseline i one koje uzrokuju tzv. pljesnivu pjenu. Ti nepoželjni mikroorganizmi rastvaraju kiselo zelje i čine ga čak neprikladnim za jelo.

Te tako važne bakterije mliječno-kiselog vrenja stvaraju mliječnu kiselinu i acetilholin. Obje te tvari koje su kao najvrednije sadržane u kiselom kupusu, najuspješnije suzbijaju sve procese truljenja u crijevima, vrlo pospješuju stolicu i pridonose da se svi postojeći produkti truljenja u crijevima brzo iz njih izvode. Na taj način se i krv očuva od primanja u crijevima nastalih otrovnih tvari. Uživanje kiselog kupusa djeluje vrlo protuotrovno, odnosno čisti krv, što ima za daljnju posljedicu znatno smanjenje prijevremene starosti i naklonosti prema mnogim bolestima, a zaštitna snaga prema uzročnicima bolesti znatno raste. Djelovanje kupusa na čišćenje krvi uzrokuje normalizaciju odnosa krvnog pritiska te se bitno potiskuje ovapnjenje žila. Nije slučajno da se stari i pri tom još vrlo snažni ljudi susreću u onim područjima u kojima se mnogo jede kiseli kupus, kao npr. u Lici.

Kiseli kupus djeluje ljekovito kod takvih crijevnih oboljenja, gdje je dovoljno da se bakterijska flora uskladi, odnosno, normalizira. Kiseli kupus sadrži u sirovom stanju značajne količine vitamina C koji se u slabo kiseloj tekućini dobro drži. Radi toga kiseli kupus otklanja one pojave bolesti koje se svode na pomanjkanje vitamina C, pa radi toga pomanjkanja nastaje skorbut kod dojenčadi i odraslih. Ta bolest, popraćena krvarenjem kože i sluznice, može čak dovesti i do smrti. Koliko važnu ulogu igra ovdje kiseli kupus, vidi se iz jednog klasičnog slučaja u povijesti pomorstva. Dok je Portugalac Vasco da Gama na svojoj prvoj plovidbi oko Rta dobre nade 1498. g. izgubio radi jednostrane gotovo avitaminozne ishrane od 160 članova posade, 105 uslijed skorbuta, dotle engleski pomorac i istraživač James Cook na svojoj plovidbi oko svijeta 1775. g. nije radi skorbuta izgubio niti jednog čovjeka. To on zahvaljuje njemačkom prirodoslovcu Georgu Forsteru po čijem je savjetu na svoj dugi put uzeo 60 bačava kiselog kupusa. Već tada se jeo sirovi kiseli kupus, jer se opazilo da se kuhanjem gubi ljekovita vrijednost kiselog kupusa. Zatim je ljekovitost kupusa pala u zaborav. Moderna istraživanja o vitaminima vratila su tu staru spoznaju i ponovo utvrdila eminentnu važnost kiselog kupusa kao ljekovitog faktora. Upravo moderan čovjek treba ponovo uvrstiti kiseli kupus u svoju prehranu, jer svojom neprirodnom prehranom (konzerve, kemijski preparirane živežne namirnice, biološko gotovo bezvrijedno pecivo iz potpuno bijelog brašna i dr.), neprirodnim načinom života, porastom potrošnje nikotina i alkohola, vrši nerazborito iscrpljivanje svojeg organizma.

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini sirovi kiseli kupus se daje rado protiv glista, a za suzbijanje početne tuberkuloze preporučuje se uzimanje soka od kiselog kupusa (rasol) pomiješanog s lanenim uljem (br. 84).

Zapamtite: kuhanjem se uništavaju bakterije mliječne kiseline i time dijelom razara ljekoviti acetilholin. Na žalost se tome premalo posvećuje pažnje, te se kiseli kupus dugo kuha. Kiseli kupus treba što više jesti sirov i piti sirov rasol. Ljekovito djelovanje kiselog kupusa bit će jače ako se prije glavnog obroka pojedu 2 do 3 jedaće žlice sirovog kiselog kupusa. Jednom tjedno treba kao doručak na tašte popiti u gutljajima 1 šalicu sirovog rasola, jer je to najvredniji, a uz to tako jeftin napitak, koristan za zdravlje. Što je čovjek stariji, to više treba u svoj jelovnik uključiti sirovi kiseli kupus i rasol. Slabokrvnoj djeci ili djeci zaostaloj u razvitku, i odraslim koji nakon duže bolesti trpe od tjelesne slabosti ne može se dovoljno preporučiti sirovi kiseli kupus. Ako već kiseli kupus mora bezuslovno doći na stol kuhan, može se kuhanom kiselom kupusu primješati četvrtina do trećina sirovog kiselog kupusa.

Ako kiseli kupus nije ugodna okusa i, ako ga netko ne voli uzimati, onda je tome razlog u pogrešnom pripremanju, jer bakterije maslačne kiseline, gljivice plijesni i tzv. pljesniva pjena čine da kiseli kupus postane bezvrijedan i neprikladan za ishranu.

Ako ste ovo poglavlje o ljekovitosti kupusa pažljivo pročitali, mogli ste uvidjeti koliko je ta biljka važna za zdravlje.

U daljnjem izlaganju o kupusu pisac u 14 točaka izlaže na koji se način vrši pripremanje kiselog kupusa te kako se uzgaja i kako se gnoji kupus kao povrtlarska kultura. Kako sadržaj takvog izlaganja prelazi okvire glavnog sadržaja ove knjige, u prijevodu je ispušten. U koliko čitaoca zanimaju i ta u knjizi ispuštena poglavlja o kupusu, može ih lako naći u bilo kojoj "kuharici" koja obrađuje pripremanje hrane ako se radi o pripremi kiselog kupusa, ili u povrtlarskoj literaturi, koja obrađuje uzgoj povrća. (prim. prev.)

Napomena: od mnogih vrsta kupusa i kelja treba neke najvažnije nabrojiti i to:

Brassica oleracea L. var. gemmifera — kelj pupčar
Brassica oleracea L. var. acephala fgg lisni ili bezglavi kelj

Obje vrste imaju grube stanične stijenke pa nisu preporučljive oboljelima od čireva ili katara sluznice na crijevima i želucu.

Nasuprot tome, te se vrste preporučuju kod kronične začepljenosti jer povećavaju voluminoznost sadržaja crijeva i olakšavaju bezbolno pražnjenje tvrde stolice. Te vrste imaju malu kaloričnost, no ipak dobro zasićuju. Vrijedne su kod kura za mršavljenje ako se pripremaju bez brašna i masti.

Brassica aleracea L. var. gongylodes — koleraba
Brassica oleracea L. var. sabauda — glavati kelj

Prikladni su za kure debljanja jer sadrže obilnije kalorija, naročito ako se u pripremi jela dodaje mast.


VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!


LJEKOVITE BILJKE CRNA GORUŠICA-SENF

Crna gorušica, senf - BRASSICA NIGRA (L.) KOCH.

Sinonimi: Brassica sinapis Noul. — Brassica sinapoides Roth. — Erysimum glabrum Presi — Melanosinapis communis Spenn. — Raphanus sinapis Crantz — Sinapis erysimoides Roxb. — Sinapis nigra L.

Narodni nazivi: crna slačica — črna ogrščica — gorušica — goruštica — gorčica — muštarda — ognjica — senf — slačica.

Crna gorušica
Opis biljke: biljka je jednogodišnja sa preko 1 m visokom i razgranjenom stabljikom. Listovi su s peteljkom, cijeli ili različito izrezani, donji su listovi slabo čekinjasti dok su gornji, naprotiv, glatki. Žuti i sitni cvjetovi razvijaju se na vrhu stabljike i njezinih ogranaka u vidu grozda. Komuške su priljubljene uz stabljiku, duge su 2 do 2,5 cm i sadrže tamnocrvene do crne sjemenke.
Crna gorušica

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza, a vrijeme sazrijevanja plodova od kolovoza do rujna.

Stanište: crna gorušica dolazi u slobodnoj prirodi u poludivljem stanju na obalama rijeka te na šljunčanim i pjeskovitim mjestima, no najviše se uzgaja te su za to prikladna glinasta i ilovasta tla bogata vapnom ili humozna pješčana tla.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se zrele komuške iz kojih se izlupa sjeme. Kod oraničnog uzgoja gorušice biljke se u kolovozu ili rujnu, već prema vremenu i zrelosti, prirežu, povežu u snopove i metnu na ponjave da bi se izbjegao gubitak sjemena jer gorušica vrlo nejednoliko dozrijeva. Nakon vršenja sjeme se mora razastrijeti u posve tanak sloj te ga treba stalno lopatati. Zdrobljeno sjeme ima oštar miris koji grize i oštar okus koji peče.

Ljekovito djelovanje: sitno tamnosmeđe do crveno-crno sjeme u službenoj je upotrebi (Semen Sinapis) i primjenjuje se iznutra i izvana.

Ljekovite i djelotvorne tvari: treba prije svega spomenuti gorušičino ulje kojeg ima u sjemenu do 25 % (Oleum Sinapis), nadalje eterično ulje, te glikozid sinigrin i alkaloid sinapin.

Gorušica uzimana iznutra bilo kao sjeme u prahu na vrhu noža bilo pripremljena kao slačica (senf), ali uvijek u malim količinama, pobuđuje apetit, povećava izlučivanje probavnih sokova i primanje hranjivih tvari. Unutarnja upotreba preporuča se naročito kod onih probavnih smetnji koje su uzrokovane manjkavom opskrbom krvi sluznice. Prevelike količine ili stalna upotreba gorušice može dovesti do nadražaja i upale želuca i crijeva, a kod žena još i smetnji kod menstruacije i upale jajnika. Gorušičino ulje izlučuje se putem bubrega i djeluje na izlučivanje mokraće, pa veće količine mogu uzrokovati nadražaje bubrega, upalu bubrežne nakapnice i smetnje kod izlučivanja mokraće.

Najčešća je upotreba gorušice izvana u obliku tzv. gorušičinog tijesta ili paste. Ta pasta, kao sredstvo za nadražaj kože, prije svega intenzivno djeluje na protok krvi. Gorušičina pasta je izvanredno ljekovita jer njeno djelovanje prodire u dublje dijelove kože pa se izmjena tvari potiče i u dubljim dijelovima tijela.

U tom smislu se gorušičina pasta ne upotrebljava samo kod akutnih upala zglobova i živaca (išijas, neuritis) nego je izvanredno dobra i kod upale pluća, naročito kod djece, kod jakog bronhitisa i kod upale porebrice. Nadalje se primjenjuje kod hripavca ako nastupe smetnje u disanju i stanje iscrpljenosti, pri smetnjama u optoku krvi, upale žučnog mjehura, bubrežnih grčeva, angine pectoris, kod nadimanja u želucu i crijevima te kod kronične začepljenosti. Gorušičina pasta djeluje brzo na umirenje bolova i grčeva pa je značajno da bolovi većinom prestaju gotovo trenutno. Ispravnim ponavljanjem primjene gorušičine paste postižu se većinom bolji uspjesi, bez nepovoljnih posljedica, nego zračenjem, kemijskim lijekovima ili čak i injekcijama.

Priprema i upotreba gorušičinog tijesta (paste): gorušičinu pastu treba uvijek pripremati iz svježe mljevenog gorušićinog brašna (Farina Seminis Sinapis) jer staro mljeveno brašno jako gubi na vrijednosti. Gorušičino brašno pomiješa se s mlakom vodom, voda ne smije biti toplija od 40° C, jer se inače rastvara ljekoviti ferment te gorušičino brašno postaje nedjelotvorno. Kod vrlo osjetljivih osoba može se gorušičinom brašnu prema potrebi dodati raženo brašno, da bi se oslabilo djelovanje. Dobro izmiješana gorušičina pasta nanese se u debelom sloju na lanenu krpu, veličine primjerne veličini onog dijela tijela koje se liječi. Kod bolova kičme ili kod upale porebrice dovoljan je oblog s gorušičinom pastom veličine raširenog dlana; u tu svrhu se izmiješa oko 5 jedaćih žlica gorušičinog brašna s približno jednakom količinom vode. Oboljeli zglobovi mogu se u cijelosti pokriti pastom.

Kod išijasa se položi kao dlan široka traka duljine oko 40 cm od stražnjice prema dolje na stražnju stranu stegna.

Prije nego se gorušičina pasta nanese na kožu, navlaži se komad gaze, nešto veći nego oblog, mlačnom vodom i položi na mjesto koje se liječi. Na tu gazu dolazi oblog od gorušičine paste, koji mora ostati na oboljelu dijelu tijela tako dugo dok ne počne osjetljivo peći. Taj jaki osjećaj pečenja treba izdržati još 1 minutu i tada ukloniti oblog zajedno s gazom. Gaza sprečava da se gorušičina pasta ne prilijepi na kožu. Vrijeme trajanja gorušičine paste kao obloga ne može se točno propisati, jer ne samo da je vrlo različito djelovanje gorušičinog brašna, nego i svaki čovjek na to reagira drugačije. Dobro, svježe gorušičino brašno osjeća se prema prilikama već nakon nekoliko minuta, dok staro gorušičino brašno ili razrijeđeno raženim brašnom, počinje djelovati tek za oko 15-30 minuta. Nakon uklanjanja obloga koža je intenzivno crvena, lagano otečena, a i više ili manje vrlo osjetljiva. To se mjesto na koži lagano pospe rižinim brašnom (dobije se u svakoj ljekarni) i preko toga se lagano stavi suhi zavoj. Nakon nekoliko dana nestane crvenilo, a osjetljiva se mjesta na koži, ne uvijek, ljušte. Naročito osjetljiva mjesta na koži, lice, prsa ili predjeli oko spolnih organa, ne smiju se tretirati oblogom od gorušičine paste.

Kod glavobolje, uzrokovane visokim krvnim tlakom, stavlja se oblog na zatiljak ili na listove nogu da bi se snizio krvni tlak i time otklonila glavobolja. Neposredno nakon udara kapi stavlja se oblog na listove nogu. Kod oskudne menstruacije ili, ako je sasvim izostala, stavlja se oblog u predjelu križa, kod angine pectoris na leđa u predjelu lijeve nadlaktice ili čak na područje srca. Kod upale žučnog mjehura oblog se stavlja na desnu stranu trbuha prema gore ili na desnu stranu leđa.

Grčeviti bolovi bubrega brzo nestaju ako se oblog položi na područje bubrega. Kronična začepljenost uklanja se često za nekoliko mjeseci unaprijed ako se na području pupka položi samo jedan oblog. Kod stavljanja obloga potrebna je uvijek najveća opreznost!

Gorušičin papir (Charta sinapisata) navlaži se mlačnom vodom i položi na kožu te nakon i 5 minuta skine. Svježe pripremljena gorušičina pasta više je cijenjena nego taj gotov preparat.

Kod navale krvi u glavu, kod hladnih nogu ili početne groznice, topla kupelj nogu izvanredno će dobro djelovati ako se u nju stavi na močenje kroz najmanje 5 minuta platnena vrećica sa oko 100 g gorušičinog brašna. Pritisak u glavi popusti, odnosno kroz tijelo prođe ugodna toplina, a prolazi i groznica.

Kupelji cijelog tijela povisuju protok krvi kroz čitavo tijelo i djeluju neobično osvježavajuće jer gorušičino brašno vrlo jako podražuje kožu. Za pripremu kupke uzme se 200 do 250 g gorušičinog brašna te se brašno ostavi stajati u 2 litre hladne vode, nakon čega se procijedi i ta se gorušičina voda ulije u vruću kupelj. Ako se 1 dio gorušičinog ulja pomiješa sa 40 dijelova alkohola, dobije se dobro sredstvo za masažu protiv bolova kičme, reumatizma i bolova uzrokovanih gihtom.

Primjena u pučkoj medicini: opisana gorušičina pasta proistekla je iz pučke medicine te dugo nije bila priznata od znanstvene medicine, no konačno je ipak postignuto potpuno priznanje. Moderna medicinska kemija uklonila je dobrim dijelom gorušičinu pastu iz upotrebe u gradovima, no seljačko stanovništvo, koje je više ostalo vezano s prirodom, služi se često gorušičinom pastom te vrećica gorušičinog brašna ostaje i dalje sastavni dio kućne apoteke, naročito u udaljenim seoskim gospodarstvima.

Gorušičino brašno, pomiješano s malo meda i guščjom masti, naneseno kao mast rastvara zgrušanu krv, a priređeno s octom liječi lišaje, čireve, kožne osipe i svrab.

Gorušica pomiješana s octom odstranjuje kamence.

Zdrobljeno sjeme gorušice, pomiješano s octom i stavljeno kao oblog, izvlači otrov iz rana od ugriza, a na selu se upotrebljava kao prva pomoć kod ugriza zmija.

Gorušičino brašno pomiješano s mednom vodom daje vrlo djelotvornu vodu za grgljanje.

Ugrijani oblog od stucanog gorušičinog sjemena i smokava odstranjuje zujanje u ušima i poboljšava sluh.

Gorušica namočena u despikov špirit (br. 79) dobro je sredstvo za masiranje udova uzetih od kapi.

Primjena u kuhinji: ukusu jela pridonosi i gorušica, pa je gorušica našla primjenu i u kuhinji. Sjeme gorušice dodaje se cikli, a upotrebljava se i pri konzerviranju krastavaca.

Iz brašna gorušice, iz kojeg je odstranjeno ulje, pripremaju se razne vrste slačice (senf). Jednu vrst takve slačice, koja ne djeluje štetno, a koja pospješuje probavu, možete sami lako pripremiti za kućnu upotrebu. Recept za to je slijedeći:

500 g brašna od crne gorušice
500 g brašna od bijele gorušice
100 g pšeničnog brašna
2 g pimenta (klinčićev papar — Fructus Amomi)
2 g klinčića u prahu (Flores Caryophylli)
5 g mljevenog crnog papra
5 g ingvera (đumbir — Rhizoma Zingiberis)
100 g soli
100 g šećera u prahu

Sve to pomiješa se uz dodatak najboljeg vinskog octa dok ne nastane kaša. Po želji se može jedna ili druga mirodija izbaciti ili zamijeniti drugom.

Napomena: po sastavu ljekovitih tvari i po ljekovitosti vrlo je slična crnoj gorušici, samo nešto slabija:

SINAPIS ALBA L. — bijela gorušica

Sinonimi: Brassica alba L. — Brassica dissecta Smaljg — Leucosinapis alba Spach — Napus leucosinapis Spen.

Narodni nazivi: bela gorušica — bela slačica — gorušnica — gorčica — muštarda — senf — slačica — sladčica.
Bijela gorušica

Upotrebljavaju se žućkaste sjemenke (Semen Sinapis albae ili Semen Erucae) kao začin, za pripremu slačice, za dobivanje masnog ulja i u liječenju.
Bijela gorušica

Primjena u pučkoj medicini: kod vodene bolesti uzme se pola kg sjemenaka bijele gorušice koje se stucaju i na to nalije 1 litra dobrog bijelog vina. Nakon stajanja od 24 sata procijedi se 2 do 3 puta kroz tanku lanenu krpu i od tako procijeđenog vina uzima se dnevno 3 puta po 1 puna jedaća žlica. Često se na oranicama, među usjevima, pojavljuje u velikom mnoštvu kao vrlo dosadan korov poljska gorušica (Sinapis arvensis L.) čije sjemenke imaju sličan sastav kao i opisane crna i bijela gorušica, samo su u djelovanju znatno slabije.


VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE POREČ

Poreč - BORAGO OFFICINALIS L.

Narodni nazivi: boraga — boražina — borač — boraša — buražina — kozmelj — kvaska — krastava — krastavac — krastavica — lisičina — poraga — volovski jezik — zajičac — zdravilna boraga.

Poreč

Opis biljke: poreč je jednogodišnja biljka, visoka 30-50 cm sa sočnom i okruglom stabljikom i širokim eliptičnim listovima, koji su kao i stabljika obrasli grubim dlakama. U otvoru plavog cvjetnog vjenčiča nalazi se 5 Ijuskica. Pet prašnika prirasli su uz vjenčić i proviđeni duljim privjeskom, nagibaju se prema sredini i stvaraju crnkasti stožac.

Poreč

Miris i okus: miris čitave biljke je aromatičan i ponešto sličan mirisu crvenog luka, okusa je začinskoga i ugodan, te podsjeća na okus krastavaca.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza.

Stanište: domovina je poreča vjerojatno Mala Azija ili područje zapadnog dijela Sredozemlja iz kojih je krajeva još u starom vijeku došao u Južnu Evropu, gdje je uskoro postao cijenjen ne samo kao paša za pčele nego i kao ljekovita biljka. Već su Rimljani dali prednost poreču kao dodatku salati. Monasi su ga donijeli u vrtove srednjoevropskih samostana, a uskoro se odatle proširio i u seljačke kućne vrtove. Poreč se susreće, iako rijetko, na našem obalnom području u poludivljem stanju. Kao vrlo obljubljena kuhinjska biljka mnogo se uzgaja u povrtnjacima i u kućnim vrtovima i to posebno u područjima gdje je uživanje poreča uobičajeno ili kao povrće ili kao dodatak salati.

Ljekoviti dijelovi biljke: to su listovi (Folia Boraginis), cvjetovi (Flores Boraginis), a najvećim dijelom čitava biljka u cvatu (Herba Boraginis) koja se sabire u lipnju i srpnju i suši u hladu na prozračnom mjestu. Ljekovite i djelotvorne tvari: ako se i nakon nekih farmakoloških istraživanja smatralo da se ne može utvrditi ništa osim visokog sadržaja biljne sluzi i samo male količine eteričnog ulja, asparagina, tanina i najmanje količine nitrata i kalcijeva malata, to ni u kojem slučaju ne daje pravo da se u cijelosti ne prizna ljekovitost te biljke ili da je se omalovažava. U čitavom nizu evropskih zemalja, kao u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu i Rumunjskoj, poreč je službeno priznata, tj. oficijalna ljekovita biljka. I u samom imenu poreča naznačeno je vrlo važno ljekovito djelovanje te biljke: poreč (boreč, borač, boraga) dolazi od latinskog naziva borago, a izvedeno je od staro-arapskog abo-rag; što znači "otac znoja".

Ljekovito djelovanje: već od starih vremena poreč je pripadao u pučkoj medicini među četiri ljekovite biljke koje jačaju srce i to: lazarkinja mirisna (br. 26), ljubica mirisna (br. 156), ruža (br. 127) i poreč. Poreč je vrlo prikladan kao lijek kod nervoznih teškoća srca i kod nervoznog lupanja srca. Poreču, nazvanom još i krastavac, pripisuje se također djelovanje protiv otrova. Ako su otrovne tvari sakupljene u tijelu, one se iz tijela odvode putem znojenja. Poreč djeluje antifibrozno, osvježujuće i oživljujuće pa su to, dakle, uvjeti da se bolesnik osjeća zdravijim te se oslobodi teških melankoličnih i hipohondričnih misli. To je ponukalo slavnog Hieronymusa Bocka (1554) da objavi u svojoj bilinarskoj knjizi da se "nježni cvjetovi poreča mogu koristiti u hrani i piću, jer oni jačaju srce i mozak, potiču prestrašene, žalosne i melankolične ljude na veselje i čiste krv."

Biljni čaj za čišćenje krvi, protiv začepljenja i prekomjerne sluzi: pomiješaju se 2 šake cvjetova i listova poreča te po 1 šaka lista maslačka (br. 142), turice (br. 4) i puzave pirike (br. 5). Od te mješavine uzme se 1 jedaća žlica za 3 šalice vode, pripremi se čajni oparak i pije u gutljajima nezaslađeno.

Primjena u pučkoj medicini: po mišljenju pučke medicine poreč utječe, uživan kao čaj, vrlo povoljno na otvrdnuta jetra.

Vlažni i topli oblozi, stavljeni na upaljene oči, ublažavaju bolove i liječe upalu očiju.

Napomena: cvjetove poreča, koji kao divlji raste na neobrađenim poljima i pustim mjestima, može se zamijeniti s biljkom Echium vulgare L., vučji rep, lisičina, lisičji rep, koja se u mnoštvu pojavljuje na istim staništima. Razlika između tih biljaka je u obliku biljke i veličini listova kao i u tome, da cvjetovi poreča imaju prašnike s izduženim privjescima, a kod cvjetova lisičine nema tih privjesaka i prašnici strše daleko izvan cvjetne krune. Osim toga, lisičina nema onaj karakterističan okus koji ima poreč.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE BREZA

Breza - BETULA

a) BETULA VERRUCOSA EHRH. — bijela breza

Sinonimi: Betula alba L. — Betula lobulata Kanitz — Betula major Gilib — Betula pendula Roth — Betula rhombifolia Tausch.

Narodni nazivi: bela breza — brez — breza — brezuša — briza — brizovina — jadika — metla — metlika — obična breza — žalosna breza.

Breza

b) BETULA PUBESCENS EHRH. — breza

Sinonimi: Betula alba L. — Betula odorata Bechst — Betula tomentosa Reith. Narodni nazivi: puhasta breza — severna breza.

Opis biljke: Listovi bijele breze su goli, a lisna se nervatura ne ističe jako preko lisne površine, dok su listovi druge breze fino dlakavi i s donje strane proviđeni jasno izraženom nervaturom. Breza je do 26 m visoko drvo, opće poznato po bijeloj kori koja se najčešće guli u vodoravnim trakama. U prirodnom liječništvu obje su vrste po ljekovitoj vrijednosti potpuno jednake. Listovi imaju fini, slabi miris, okus im je nagorak i smolast.

Breza

Vrijeme cvatnje: ožujak, travanj.

Stanište: breza ima najminimalnije zahtjeve što se tiče tla i klime, a vrlo je otporna na niske temperature ili suše. S izuzetkom sredozemnih zemalja, breza raste u Evropi gotovo svugdje, stvara također mjestimično čitave šume, a prije svega u sjevernim dijelovima kontinenta.

Ljekoviti dijelovi biljke: to su listovi (Fotia Betulae), lisni pupovi (Gemmae Betulae), brezov sok i brezova kora (Cortex Betulae). Od značenja je brezov ugljen i smola brezove kore (Pix Betulae).

Dok se cvjetni pupovi sabiru rano u proljeće, listovi se beru od svibnja do sredine srpnja. Najpovoljnije vrijeme za dobivanje brezovog soka je prva polovina mjeseca svibnja. Brezova kora sabire se također u svibnju, a i lipnju. Za dobivanje smole izabire se drvo kod uobičajene sječe.
Pupoljci i listovi mogu se odmah upotrijebiti i to svježi ili sušeni. Sušenje se provodi u sjeni. Svježi sok breze dobiva se od onih stabala koja imaju najmanji promjer od 20 cm računajući taj promjer 1 metar visine iznad zemlje. Oko 20 do 30 cm iznad zemlje stablo se nabuši 2 do 3 cm duboko, u nastalu rupu ugura se staklena cjevčica ili žlijeb i odmah se zahvaća sok koji istječe u staklenu (nikako ne limenu) posudu. Nakon vađenja željene količine soka rupa se zatvori voćarskim voskom. Prije namjeravanog vađenja soka potrebno je osigurati dozvolu vlasnika šume ili šumarije, jer se vađenje soka bez dozvole može tumačiti šumskom štetom. Kod velike vitalnosti breze vađenje soka ne izaziva nikakve nedostatke pa se vađenje čak i na jednom te istom drvetu može vršiti svake druge godine. Kod toga se ne odabiru puno vrijedna stabla uspravnog rasta, nego zdrava ali krivo rastuća koja će prije ili kasnije biti odstranjena i upotrijebljena kao gorivo drvo.

Ljekovite i djelotvorne tvari: listovi breze imaju visok sadržaj tanina, uz to ne manje saponina, gorke tvari, betulabina, betuloretinske kiseline, smole, vitamina C, malo eteričnog ulja, dikarbonske kiseline, mineralnih tvari kao što su kalijeva sol i kalcij. Pupoljci breze sadrže, doduše, visokovrijedno eterično ulje, ali ne sadrže vitamin C. Pupoljci breze smatrani su u pučkoj medicini mnogo djelotvornijima nego razvijeni listovi, ali je utvrđeno da se vitamin C stvara tek nakon razvijanja listova iz pupoljaka.

Kora breze sadrži ulje, betulinsku kiselinu i betularezinsku kiselinu. Iz drveta breza dobiva se ulje brezove smole (Oleum Rusci).

Ljekovito djelovanje: čajni oparak listova breze - čaj se ne smije nikada kuhati - prije svega jako pospješuje mokrenje, pa su utvrđene 5 do 6 puta veće količine mokraće nego prosječne količine. Ovo izlučivanje tekućine ima osobito značenje gdje sakupljanje vode u organizmu nepovoljno djeluje, kao kod upale bubrega, kod smetnja u optoku krvi i kod oboljenja jetre. Izlučivanjem vode izlučuju se i količine mokraćne kiseline u krvi i tkivu, što ima za posljedicu da ubrzo nestaju reumatične tegobe i tegobe gihta s bolovima u zglobovima. Uz to se otklanjaju i bolesti mjehura prije svega kronični katar mjehura i teškoće kod mokrenja. Ove čajne kure nemaju nepovoljnih posljedica. Ne treba, međutim, izabrati čaj od brezovog lista kao stalni čaj za potrošnju, jer ima dovoljno vrsta za promjenu iz tako bogatog izbora ljekovitog bilja i prema tome ne treba piti uvijek jedan te isti čaj. Ukoliko se kroz stanovito vrijeme dnevno piju 2 do 3 šalice nezaslađenog čaja od brezovog lišća, mogu se sami rastvoriti bubrežni kamenci i kao bubrežni pijesak bezbolno izlučiti (Hugo Schulz).

Čaj od brezovog lišća može se najtoplije preporučiti i bolesnicima od šećerne bolesti u početnom stadiju. Treba ga piti bez šećera i u gutljajima 2 do 3 šalice i to pripremljenog u obliku oparka. Kod gihta (arthritis urica), skvrčenja bubrega (nephrosclerosis), kroničnog katara mjehura i žučnih kamenaca (cholelithiasis), preporučuju se dodatno uz čajnu kuru i potpune ili djelomične kupelji od brezovog lišća. Kožna oboljenja, kao lišaji, svrab i ostale kožne nečistoće, uspješno se liječe, uz temeljitu kuru čišćenja krvi, češćim pranjem, odnosno kupkama s oparcima od brezovog lišća. Još djelotvornija bit će kura kupki uz istovremenu kuru čišćenja krvi.

Kod teških i kroničnih kožnih bolesti treba izvršiti kupke ili pranja s uvarkom od brezove kore. Osim ovih čajnih kura, odnosno kupki, jako se preporuča višetjedna zdravstvena dijeta, ali pod liječničkom kontrolom. Svježem soku od breze oduvijek se pripisivala osobita ljekovitost. Uziman više puta na dan, svježi brezin sok je vrlo dobar prirodni lijek protiv žutice, bolesti mokraćnih kanala, poteškoća uzrokovanih skorbutom i ostalih bolesti uslijed pomanjkanja za organizam neophodnih supstanci, nadalje zbog pomanjkanja vitamina C, protiv svraba, lišajeva, nečistoća kože i protiv oteklina izazvanih vodenom bolešću. Svježi sok - ne onaj koji vrije! - djeluje na čišćenje krvi i kao sredstvo za jačanje jer sadrži 2 % grožđanog šećera. Izvana primijenjen, svježi sok pomaže iscjeljenju rana, liječi gnojne upale usta i otklanja sunčane pjege na koži. Vrlo je poznata upotreba soka od breze kao vode za kosu, koja jača korijen i pospješuje rast kose. Sok od breze ozdravljuje kožu na glavi i zaustavlja stvaranje prhuti i ispadanje kose. Kod kroničnog ispadanja kose ili kod izostajanja ljekovitog djelovanja soka od breze treba tražiti dublje uzroke koje će liječnik utvrditi i liječiti.

Specijalni recepti:

Čaj kod vodene bolesti: dobro izmiješati po 10 g lista breze, ružmarina (br. 128), šipka (br. 126), lista koprive (br. 150), te po 20 g poljske preslice (br. 55) i borovice (br. 75); od te čajne mješavine uzeti 1 čajnu žlicu za i šalicu čajnog oparka. Tog čaja, zaslađenog medom, treba dnevno piti u gutljajima 1 do 2 šalice.

Čajna mješavina kod gihta i reumatizma: u istim dijelovima izmiješati listove breze, koru krkavine (br. 122) i listove koprive (br. 150). Doza i primjena kao kod prethodnog recepta.

Čajna mješavina kod pojave kamenaca i pijeska: u istim dijelovima izmiješati listove breze, puzave pirike (br. 5), čestoslavice (br. 155) i vodopije (br. 46). Od te mješavine uzeti 1 čajnu žlicu za 1 šalicu oparka i piti u gutljajima 2 do 3 šalice dnevno.

Primjena u pučkoj medicini: breza važi u pučkoj medicini kao osobito vrijedno ljekovito drvo. Pučka medicina preporuča protiv grčeva u želucu i crijevima mješavinu 2 do 3 jedaće žlice svježeg brezinog soka sa 1/8 litre dobrog bijelog vina. Pije se u gutljajima dobro ugrijano ali ne kuhano.

Polovina čajne žlice u prah smrvljenog ugljena od breze, namočenog s malo vinske žeste ili jake rakije, vrlo je pouzdano sredstvo kod oboljenja s jakim proljevom. Čajni oparak od 1 jedaće žlice svježih brezovih pupoljaka na 2 šalice vode, dobro zaslađen medom, hvaljen je ljekoviti napitak za ublažavanje kašlja.

Na rane koje loše zacjeljuju, na apscese i čireve polaže se svježe brezino lišće i učvrsti povojem. Svaka 2-3 sata potrebno je lišće obnavljati. Kao "proljetnu kuru" pučka medicina preporuča čajnu mješavinu od jednakih dijelova listova breze, crnog ribiza (br. 125 b), maline (br. 130) i šumske jagode (br. 58). Od te se mješavine pravi čaj i pije u gutljajima 2 do 3 šalice dnevno, zaslađen medom, a priprema se u obliku oparka - za 1 šalicu čaja 2 čajne žlice mješavine.

Suhom destilacijom brezove kore dobiva se brezov katran koji se upotrebljava izvana za liječenje kožnih bolesti.

Primjena u liječenju životinja: čaj od brezove kore, pripremljen kao uvarak, mnogostruko se primjenjuje za čišćenje rana ozlijeđenih domaćih životinja. Rane koje teško zacjeljuju liječe se ili oblogom od svježeg soka breze ili brezovim katranom. Na isti se način, oblozima od brezovog katrana, liječi i konjska šuga.

Aktinomikoza, bolest koju kod goveda uzrokuju gljivice, liječi se također brezovim katranom. Listovi breze i pupoljci breze stavljaju se na močenje u rakiju i ta rakija služi za masažu kod otečenih zglobova domaćih životinja.

Napomena: Betula nana L. - patuljasta breza, raste kao mali grm s malim okruglim i grubo nazubljenim listovima, a nalazimo je na visokim močvarama Alpa i u planinama Sjevera. U pučkoj medicini listovi ove breze važe kao osobito ljekoviti kod šećerne bolesti.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE BUKUVICA

Bukvica - BETONICA OFFICINALIS L.

Sinonimi: Betonica foliosa Presi — Betonica legitima Link — Stachys betonica Benth. — Stachys officinalis Trevis. —

Narodni nazivi: betonika — betonka — bitunika — čistac — gušar — jetrnjak — majke božje cvijet — petonika — ranik — ranilist — ranka — ranjak — ranjenik — srpec.

Bukvica

Opis biljke: iz kosog trajnog podanka bukvica potjera 30 do 60 cm visoku bridastu, grubodlakavu i nerazgranjenu stabljiku. Naspramni listovi s dugom peteljkom su jajolikog do lancetastog oblika sa srcasto izrezanim dnom lisne plojke i narovašenim rubom. Grimizno-crveni cvjetovi sastavljeni su na vrhu stabljike u gusti prividni klas.

Bukvica

Miris i okus: čitava biljka miriši slabo i neugodno dok je okusa gorka i opora.

Vrijeme cvatnje: lipanj do kolovoza.

Stanište: bukvica je raširena po čitavoj Evropi te se susreće po vlažnim i mršavim livadama, svijetlim šumama, a javlja se i na suhim šumskim livadama, sunčanim obroncima i brdskim livadama.

Ljekoviti dijelovi biljke: u lipnju se sabiru listovi (Folia Betonicae) dok se biljka u cvatu (Herba Betonicae) sabire u srpnju i kolovozu. Sušenje se obavlja na sjenovitom i prozračnom mjestu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: bukvica, nazvana i betonika, skriva u sebi čitav niz ljekovitih tvari: eterično ulje, tanin, gorku tvar, stahidrin, holin, heterociklične alkaloide betonicin, betain i turicin, te niz još pobliže neimenovanih i vrlo kompliciranih spojeva. Alkaloidi u biljci imaju tako slabi učinak, da se biljka mirno može ubrojiti u neotrovne ljekovite biljke.

Ljekovito djelovanje: bukvica je jedna od najpoznatijih ljekovitih biljaka koju su naročito cijenili Egipćani, Rimljani i Grci, a bila je cijenjena i u srednjem vijeku. Ako se u ono vrijeme željelo nekom učiniti kompliment, tada se reklo: "Imaš više dobrih osobina nego betonika!"

U ljekarstvu je bukvica bila dugo u službenoj upotrebi pod imenom Herba Betonicae, no danas se jedva može vidjeti u ljekarnama. Kao mnoge druge ljekovite biljke i bukvica je potisnuta mnogim kemijskim preparatima.

Primjena u pučkoj medicini: primjena bukvice u pučkoj medicini svodi se na prastara iskustva te još danas zaslužuje punu pažnju.

Čajni oparak samih listova ili biljke u cvatu primjenjuje se kako iznutra, tako i izvana.

Ova ljekovita biljka može imati znatno ljekovito djelovanje kod male, a i veće djece koja mršave bez primjetljivih uzroka. Pomaže ne samo čaj, koji se dnevno u gutljajima pije 1 do 2 šalice, nego i jaki uvarak bukvice koji se ulije u vodu za kupanje.

Uvarak bukvice u vinu služi za liječenje rana. Kupkama, odnosno oblozima, postižu se vrlo dobri uspjesi kod onih rana koje uslijed infekcioznih procesa teško ili nikako ne zacjeljuju.

Žene koje imaju gnojne čireve uslijed proširenih vena, trebale bi upotrebljavati ovu ljekovitu biljku. Jednako tako preporuča se bukvica ženama kod mestruacijskih smetnji, krvarenja maternice, a i kod drugih ženskih bolesti. Ako se pije čajni oparak 2 do 3 šalice dnevno, pripremljen od jedne čajne žlice bukvice za 1 šalicu čaja, djeluje ljekovito pri napadaju astme uvjetovanom prekomjernom sluzi, nadalje kod želučanog katara, žutice, oboljenja mjehura i bubrega, kao i kod vodene bolesti. U staro doba bukvica se također mnogo upotrebljavala kod početne histerije, početnih duševnih bolesti i kod padavice.

Liječenje krvavog kašlja bukvicom poparenom vinom pokazalo se vrlo uspješnim.

Primjena u liječenju životinja: u pučkoj medicini primjenjuje se na selu u vinskoj žesti ili jakoj rakiji namočena biljka bukvice u cvatu kao sredstvo za čišćenje rana, za liječenje čireva i lišaja.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE CIKLA

Cikla - BETA VULGARIS L. VAR. CRUENTA WITTM.

Sinonimi: Beta vulgaris L. ssp, esculenta Beck. — Dill.

Narodni nazivi: crljena blitva — cveka — cvekla — crvena cvijekla — crvena repa — pejsa — rdeča pesa — runa.

Cikla

Opis biljke: ishodišnoj biljci (Beta maritiima L. - Beta marina Cranz. - Beta perennis Halas) iz koje su proizašle sve kulturne sorte repe, nije domovina obala Sjevernog mora, nego obala Sredozemnog mora. Putem stoljetnog uzgoja dobiven je gomoljasti podzemni dio iz prvobitnog tankog korijena, koji je iznutra crvene do krvavocrvene boje, a stabljika i listovi su kod većine sorti crveno nahukane.

Cikla

Ljekoviti dijelovi biljke: to su kod cikle podzemni odebljali dijelovi koji se sabiru u jesenskim mjesecima (rujan, listopad) i spremaju u odgovarajuće ne pretople prostorije. Kod pažljivog i prikladnog čuvanja cikla se može održati sve do idućeg ljeta.

Ljekovite i djelotvorne tvari: u cikli ih postoji mnoštvo. Vrlo su značajne prije svega količine kalija, kalcija, fosfora, sumpora, joda, željeza i bakra, nadalje najdjelotvorniji tragovi tako rijetkih i kod toga tako važnih metala kao što su rubidij i cezij, upravo svi važni elementi koji dolaze u tragovima, a koji su potrebni tijelu. Najnovije otkrivena ljekovita tvar antocijan djeluje na sprečavanje oboljenja od raka, a upravo je ta tvar sadržana u soku od cikle. Uz ugljikohidrate, te biljnu bjelančevinu i biljnu mast, cikla sadrži i vitamine B-1, B-2, C i Vitamin P. Kako je poznato, uslijed pomanjkanja vitamina P nastaju određene bolesti krvi, a za borbu protiv skorbutnih pojava taj je vitamin jednako važan kao i vitamin C, dok je vitamin B-2 takozvani flavon od izvanrednog značenja za stvaranje krvi, a naročito je sadržan upravo u soku cikle.

Ljekovito djelovanje: već je davno cikla, samo radi krvavocrvenog soka, vrijedila u pučkoj medicini kao sredstvo za stvaranje krvi i poboljšanje njenog sastava. Već su Dioskurid i Galen o cikli imali vrlo visoko mišljenje i pripisivali joj ljekovitu moć, iako nisu poznavali prave razloge te ljekovitosti. Kasnije su saznanja starog vijeka pobijena te je tek razvitak biokemije pokazao koje najvrednije ljekovite i djelotvorne tvari skriva cikla. Moderne metode istraživanja potvrdile su oko 2000 godina staru ocjenu antičkih liječnika. Ali usprkos jedinstvenim analizama biokemije ispočetka nije o ljekovitoj moći cikle htjela znati ni nauka o ishrani, a ni medicina.

Tek kad je 1961. godine dr Aleksandar Ferenczi objavio naučne članke o cikli, ona je dobila naziv ljekovite biljke. Glasoviti mađarski liječnik i istraživač utvrdio je, naime, da je u soku cikle sadržana ljekovita tvar antocijan, koja djeluje na suzbijanje tumora. Navedeni istraživač je nadalje utvrdio da u crvenoj boji cikle postojeći visoki sadržaj željeza uzrokuje obnavljanje i aktivnost crvenih krvnih zrnaca, čiji hemoglobin kao primalac kisika, opskrbljuje stanice raka novim kisikom i time normalizira disanje stanica. Uslijed toga su zloćudne tvorevine podvrgnute smanjenju, a napadnuto tkivo poprima ponovno normalnu strukturu. U soku cikle nije samo otkriveno djelovanje protiv tumora, nego se u svojstvu crvenog soka cikle da poboljša krv nalazi i izravan lijek protiv leukemije, te teške bolesti krvi.

Idući korak dalje od tih činjenica, mogao je istraživač dr S. Schmidt iz Bad Rothenfelda postaviti tvrdnju da sok cikle predstavlja vrlo vrijedan lijek protiv oštećenja uslijed rendgenskih i radioaktivnih zračenja. To je vjerojatno jedno od najsenzacionalnijih saopćenja zadnjih godina - da se u soku cikle nalazi biološki djelotvorno sredstvo kao pripomoć zaštiti od zračenja radioaktivnih zraka i što je važno, u "primitivnoj" biljci, koja se svugdje u velikim količinama može nabaviti. No kako je već Paracelsus rekao: "U jednostavnom leži sve!"

Ciklu, dakle, možemo preporučiti malaričnim bolesnicima, zatim kod akutnih fibroznih oboljenja i gripe u početnom stadiju; nadalje, sok cikle pomaže u reguliranju krvnog tlaka, naročito kod bolesnika s niskim krvnim tlakom, a aminokiseline (asparagin, betain, glutamin) koje se nalaze u soku cikle imaju povoljan utjecaj na rad živaca i mozga. Treba naglasiti da je naročito važno uzimati ciklu u sirovom stanju.

Primjena: najbolji je način upotrebe soka od cikle da se sitno naribana sirova cikla istiješti i da se svježe dobiveni sok pije u slučaju potrebe ili tu i tamo preventivno 1/4 do 1/2 litre u gutljajima kao dnevnu količinu. U slučaju potrebe pije se na početku dnevno pola litre sirovog soka te se kod nastupa vidljivog uspjeha dnevna količina smanjuje na 1/4 litre. Tom količinom treba i nakon ozdravljenja još neko vrijeme nastaviti i to oko 1-2 mjeseca, već prema težini bolesti.

Prednost kure sa sokom od cikle leži prije svega u tome što je cikla ne samo jeftina, nego se može i lako pribaviti. Osim toga, kura ne uzrokuje nikakve nepovoljne posljedice, a i želučani sok se ne oštećuje. Od 1 kg svježe ubrane cikle dobiva se oko 700 do najviše 750 ccm svježeg soka, dok je dugo čuvana cikla manje izdašna.

Sok od cikle ima jedinstveno preventivno djelovanje. Za vrijeme nastupanja infekcioznih bolesti, ako se pojavi gripa ili oboljenja poput dizenterije, treba redovito u gutljajima piti sirov sok od cikle.

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini vrijedi sirovi sok ili sirova nastrugana cikla za salatu kao sredstvo za pospješenje mokraće, za izlučivanje mokraćne kiseline te za stvaranje i čišćenje krvi.

Cikla se pohvalno spominje kao lijek kod nedovoljnog rada jetre, a pripisuje joj se poticajna moć za rad crijeva, želuca i žuči.

Osim toga, sirovi sok cikle preporuča se osobama sklonim prehladi ili trajnoj promuklosti.

Slaboj djeci i slabokrvnim mladim ljudima treba češće davati kao piće sirov sok od cikle, zaslađen s malo meda.

U pučkoj medicini preporuča se sirov sok od cikle, svježe istiješten, kao sredstvo koje liječi rane.

Primjena u kuhinji: u ploške tanko narezana cikla, konzervirana u octu, vrlo je obljubljena salata, te obogaćuje hranu u vitaminima siromašnijem vremenu krajem zime. Ocat pripremljen pomoću octene kiseline treba izbjegavati, a uzimati samo pravi vinski ocat. Napitak "baršč", koji potječe iz Poljske, ne samo da je dobar dodatak mesnim juhama, nego je i osvježujući napitak koji djeluje na izlučivanje mokraće, a time se iz tijela izlučuje sol i mokraćna kiselina. Taj se napitak radi tako da se svježe narezane ploške cikle stave u glinenu posudu, preliju vodom i stave na vrenje pri sobnoj temperaturi ili zimi u blizini peći. Nakon 8 dana ta se slatko-kiselkasta tekućina procijedi kroz lanenu krpu i pije. Ne treba pripremati veće zalihe. Bolje je napitak praviti češće, da bude uvijek svjež.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE ŽUTIKA TRPKA

Žutika trpka - BERBERIS VULGARIS L.

Narodni nazivi: babkovina — brebenika — česmiga — česmigovina — česmina — divlji šimšir — kiseli trn — mali čevčežac — šimširika — šimširovo drvo — trpka žutika — žuti šipak — žutika — žutica — žutikovina — žutokora.

Žutika trpka

Opis biljke: grane tog drva u mladosti su poput šibe i crvenkaste boje. One kasnije odrvene i dobiju prljavo-sivu koru. Listovi se djelomično pretvaraju u trodijelno trnje. Kratki izdanci razvijaju listove koji su smješteni u čupercima, jajasti su i na rubu nazubljeni. Žuti cvjetovi čine obješene grozdove. Bobičasti plodovi valjkastog su oblika i svijetlocrvene boje.

Žutika trpka

Miris i okus: miris grma je slab, kora korijena vrlo gorkog okusa i prilikom žvakanja oboji pljuvačku žuto. Zrele bobe imaju ugodan kiselkast okus.

Vrijeme cvatnje: svijetložuti grozdasti cvjetovi cvatu u svibnju i lipnju.

Zrelost boba: u kolovozu i rujnu. Dok su nezreli plodovi pomalo otrovni, potpuno zrele se bobe mogu bez oklijevanja uživati jer ne sadrže alkaloid.

Stanište: žutika trpka vjerojatno potječe iz zemlje Berbera u Sjevernoj Africi odakle je došla u Španjolsku, što pokazuje i Berberis - latinsko ime te biljke. Kako stoka na paši izbjegava taj grm radi trnja, ova je biljka vrlo prikladna kao živa ograda, odnosno, živica. Na donjoj strani listova razvijaju se zimske spore plamenjače ili žitne rđe (Puccinia graminis) pa se žutika kao domaćin te žitne bolesti ne trpi u žitnim područjima i tamo se sistematski iskorjenjuje! Žutika je obični i vrlo poznati grm koji raste gotovo po čitavoj Evropi. Mnogo ga se nalazi i u našim krajevima gdje raste po živicama, šikarama, uz rubove šuma i drugdje.

Ljekoviti dijelovi biljke: to su bobe (Fructus Berber idis) i kora sa korijena (Cortex Berberidis radicis). Bobe se sabiru u kolovozu i rujnu, a kora s korijena u kasnoj jeseni (studeni) ili u rano proljeće (ožujak). Svježe bobe suše se na zraku ili na suncu. Za vlažna vremena mogu se bobe oprezno sušiti u pećnici kod vrlo umjerene topline. Bobe se sabiru bez peteljke te nakon sušenja moraju zadržati svoju prirodnu crvenu boju.

Ako se bobe beru s peteljkom, tada se nakon sušenja peteljke odstrane rešetanjem. lako rjeđe, sabire se i čitav korijen (Radix Berberidis) inače vrlo tvrd i drven pa ga je vrlo teško rezati u oblike u kojima, iako rijetko, dolazi u promet. Osim toga se sabire i kora s grana (Corlex Berberidis) i to tako da se guli s mladih grana i suši bilo u hladu ili na suncu. Korijen se zbog tvrdoće upotrebljava u tokariji, a kora za dobivanje žute boje. Kod sabiranja manjih količina oguljena se kora s korijenom nakon sakupljanja naniže na konac i suši u hladu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: zrele bobe sadrže samo voćne kiseline, ali ne i vinsku i citronsku kiselinu, nadalje pektoze, gumu i jednu još ne pobliže istraženu aromatičnu kiselinu. U kori korijena otkriven je čitav niz alkaloida, u prvom redu berberin i alkaloidi berbamin, oksiakantin i oksiakantin-vinetin. Daljnje djelotvorne tvari u kori korijena su palmatin, jatrorizin, kolumbanin, šećer, škrob i hemiceluloza.

Ljekovito djelovanje: alkaloidu berberinu pripisuje se čitav niz ljekovitih djelovanja. Tako mu se pripisuje pospješenje izlučivanja žuči, a uslijed funkcije proširenja žila i poboljšanje optoka krvi uz istovremeno sniženje krvnog tlaka. Otklanja se nadalje zastoj funkcije žuči, žutice, oteknuće jetre i ostale bolesti jetre. S druge strane žutika se preporuča kod proljeva, a naročito kod karakterističnih proljeva tuberkuloznih plućnih bolesnika. Djelovanje žutike jednako je vrijedno ljekovitom djelovanju droge Radix Colombo uvezene iz Istočne Afrike (droga potječe od biljke Jatrorrhiza palmata [Lam] Miers), čiju su jednaku vrijednost potvrdili značajni farmakolozi nakon temeljitih istraživanja. Berberin osim toga pospješuje aktivnost bubrega ali se ne smije primijeniti kod grozničave upale bubrega.

Daljnje mogućnosti liječenja su upale žučne kesice povezane s jakim bolovima u leđima, hemoroidi, kronična vodena bolest, bolno zadržavanje mokraće i bolovi u mokraćnim kanalima.

Onima koji uživaju opijum ili morfij kora žutike može donijeti ozdravljenje. Kura za odvikavanje sadrži čaj od kore žutike, ali se poduzima samo pod liječničkom kontrolom.

Čaj od kore priprema se tako da se kratko prekuha pola ili cijela čajna žlica osušene kore od korijena. Čaj se ostavi pet minuta da odstoji i pije se bez šećera u gutljajima 1 do 2 šalice dnevno. Svježi sok zrelih boba od žutike ili čisti, odnosno sa šećerom lagano ukuhani sok (sirup), primjenjuje se protiv skorbuta i bolesti pluća, jetre i crijeva. Alkoholni ekstrakt služi kod kroničnih bolesti tih vrsta.

Svježi sok jača zubno meso, utvrđuje klimave zube i brzo otklanja krvarenje zubnog mesa.

Primjena u pučkoj medicini: pučka medicina posvetila je grmu žutike cjelokupnu pažnju i naučila ga cijeniti. Već spomenute mogućnosti liječenja proizašle su prvobitno iz pučke medicine, a daljnje su mogućnosti liječenja: sa šećerom ukuhani sok od žutike uziman žlicom sprečava povraćanje uzrokovano trudnoćom. Voćni ocat pripremljen iz boba žutike, uziman čajnom žlicom, blago je sredstvo za otvaranje.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!

LJEKOVITE BILJKE TRATINČICA

Tratinčica - BELLIS PERENNIS L.

Sinonimi: Bellis perennis v. pratensis Vis.

Narodni nazivi: bela rada — bijelka — carica — drnica — gospodična — gusja ružica — iskrica — jaglikovina — katarinčica — kraj — krasulja — krasuljak — krstnica — latinka — margeta — margetica — ovčica — tratnica.

Tratinčica

Opis biljke: tratinčica je trajna biljka koja neposredno iznad zemlje razvija lisnu rozetu s obrnuto jajastim i nazubljenim listovima. Cvjetna je peteljka visoka 3 do 15 cm, što je ovisno o godišnjem dobu i staništu na kojem se biljka pojavljuje. Cvjetne glavice se nalaze pojedinačno na cvjetnim peteljkama i imaju bijele crveno nahukane jezičaste i žute cjevaste cvjetiće.

Tratinčica

Miris i okus: tratinčica miriše slabo ali ugodno, okus je kiselkast, gorak i lagano trpak.

Vrijeme cvatnje: od ranog proljeća do prvih jesenskih mrazova.

Stanište: vrlo rasprostranjena biljka na pašnjacima, livadama i tratinama.

Ljekoviti dijelovi biljke: sabiru se cvjetovi (Flores Bellidis) i listovi (Folia Bel-lidis) i to naročito u proljeće, a mogu se sabirati i do konca kolovoza. Ta neugledna biljčica sakriva čitav niz ljekovitih i djelotvornih tvari kao saponin, tanin, smolu, eterično ulje, šećer, sluz, bjelančevinu, gorku tvar, jabučnu, vinsku, octenu i oksalnu kiselinu i konačno masno ulje.

Ljekovito djelovanje: tratinčica se, doduše, ne pojavljuje u popisu lijekova, no ona je ipak odavno iskušana ljekovita biljka. Kako po starom, tako i po novijem shvaćanjem nauke o prirodnom liječenju, tratinčica djeluje kao lijek koji rastvara, hladi, lagano otvara, smiruje bolove i grčeve, jača, i konačno, pobuđuje izmjenu tvari. Tratinčica je izvrsno sredstvo za čišćenje krvi i može se najtoplije preporučiti u tzv. proljetnim kurama. Ta u srednjem vijeku tako visoko cijenjena ljekovita biljka zaslužila bi da joj se i danas posveti više pažnje. Najdjelotvornije za proljetnu kuru je upotreba mladih izdanaka u proljeće kao salata i iz čitave biljke, ali bez korijena, pripremljen svježi sok koji se dobije tiještenjem. Taj sok treba uvijek svježe pripremiti, a uzima se dnevno 1 do 3 pune jedaće žlice soka s pola količine vode. Izvana se upotrebljava svježe istisnuti sok za masažu ili za obloge kod ozljeda i gnojnih rana. Kod upalnih oteklina kao i kod upaljenih rana, djeluju svježe ubrani listovi na smirenje bolova i liječe bolna mjesta.

Čaj od tratinčice (1 do 2 čajne žlice biljke u cvatu prelije se šalicom prokuhane vode) uspješno pomaže kod prehlade, oboljenja želuca i crijeva ukoliko su procesi vrenja razlozi tih bolesti, nadalje kod katara sluznice, crijevnih grčeva, smetnji u radu jetre, i konačno, u bolestima bubrega i mjehura.

Iz starih bilinarskih knjiga i pučke medicine: u bilinarskim knjigama srednjega vijeka čita se da je tratinčica bila stara germanska ljekovita biljka. U nordijskoj mitologiji tratinčica je posvećena Osteri, božici proljeća, a pripisana joj je ljekovitost za sve bolesti do kraja iduće zime. U kršćanskoj mitologiji primljeni su cvjetovi te biljke s obrazloženjem da su nikli iz suza Marijinih, koje je prolila na bijegu prema Egiptu. Tratinčici je u 1793. godini prijetilo iskorjenjivanje po nalogu vlasti, jer je smatrana štetnom, no na sreću službeni je nalog ostao samo na papiru.

Tratinčica je prava biljka za rane i to posebno za rane na glavi. Djelotvorna mast protiv bolova u zglobovima: listovi tratinčice se zgnječe i doda polovina količine listova crnog sljeza te se dobro preprži na neslanom maslacu. Još vruća mast procijedi se kroz krpu izravno u posudu koja je određena za čuvanje ove masti. Njome se trljaju bolni zglobovi 2 do 3 puta dnevno.

Svježi sok tratinčice u cvatu, pomiješan s medom, kućni je lijek kod oboljenja organa za disanje.

Svježi sok biljke pomiješan s nešto vinske žeste upotrebljava se za masiranje mišića koji su otvrdnuli uslijed tjelesnih napora - mišićni umor brzo prolazi. Kod unutarnjih krvarenja priprema se čajni oparak od jednakih dijelova listova i cvjetova tratinčice i listova oraha dnevno se piju 2 do 3 šalice.

VAŽNA NAPOMENA: Opisi bolesti i mogući načini liječenja namijenjeni su isključivo informiranju i zdravstvenom prosvjećivanju opće populacije, te nipošto ne zamjenjuju liječničku dijagnozu ili liječenje. Za sve dodatne informacije vezane uz Vaše zdravlje obratite se svojem liječniku. Ovdje navedene informacije sakupljene su iz raznih izvora, stručnih knjiga, interneta, kao i ljudi koji se profesionalno bave liječenjem. Ne odgovaramo za nikakve eventualne posljedice Vašeg liječenja - Vi sami ste odgovorni za svoje zdravlje!!!